Prepricane lektire

Prepričane Lektire
prepricana lektira, knjiga, analiza, linkovi, fabula, delo, pisac, srednja skola, prepričana lektira

Niste našli lektiru koja vam treba?

PATNJE MLADOG WERTERA


Johann Wolfgang Goethe

Patnje mladog Werthera


1 TEZA : BILJEŠKA O PISCU

       Johann Wolfganag Goethe
       Najveći Njemački pjesnik, književnik i mislilac. Rođen 28.8.1749. u Frankfurtu am Main, a umro 22.3.1832. Weimar. Potjeće iz ugledne obrazovane obitelji (otac se bavio znanošću i umjetnošću, bio je carski savjetnik)
       U djetinjstvu se susreće s francuskom književnošću. 1765. odlazi na studij prava u Leipzig. Od 1770. - 71. studira u Strassburgu. Kao pravnik - praktikant radi u Wetzlavu, a kao advokat kasnije radi u Frankfurtu.
       Djela mu zahvaćaju gotovo sve književne rodove i više znanstvnih područja, obnovitelj je lirike, drame, epa i romana. Učevjak s dubokim uvidom u strukturu prirode, simbol njemačkog klasičnog humanizma. Izvršio je golem utjecaj na cijeli europski kulturni krug.
       Napisao je: Patnje mladog Werthera; Rimske elegije; Srodne duše; Naukavanje Wilnelma Meistera; Zapadno - istočni divani i Fausta kao vrhunac njmačkog stvaranja.










Podatke našao: U knjizi "Patnje mladog Werthera”, izdavačko poduzeće "Vjesnik", Zagreb, 1963. godine





2 TEZA : KRATAK SADRŽAJ

       Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala majka na rješenje nasljedstva. Prigodom ladanjskog bala upoznaje Lottu. Iako, zna da je zaručena s Albertom on se u nju zaljubljuje. Kad se Albert vratio s putovanja Werther se s njim sprijateljio i svo troje provode sretne dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice. Za Rođendan Werther dobiva jedno izdanje Homera kojeg obožava i vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kad su se upoznali. Wertherova ljubav prema Lotti svakim danom bila je sve jača. Kako ne bi narušio sklad među zaručnicima Werther odlazi. Da bi zaboravio Lottu, on postaje tajnik kod jednog diplomanta. Našavši se u jednom visokom društvu (koje njega “pučanina” tjera iz svoje sredine) biva povrijeđen. Jasno su mu pokazivali da je nepoželjan i on podnosi ostavku. Stupa u službu kod jednog kneza, ali ju romantični mladić teško podnosi i uskoro napušta službu.
       Neuspjehom u pokušaju da nađe zadovoljstvo u poslu, povećava se ljubav prema Lotti, koja se u međuvremenu udala za Alberta. Werther se vraća u gradić u kojem je upoznao Lottu. Stanje uskoro postaje neizdrživo. Albert naslućuje Werterovu ljubav prema Lotti, a ona počinje uviđati da ni njeni osjećaji nisu tako bezazleni. Između Werthera i njegove okoline množe se nesporazumi i Lotta bi se iz te situacije htjela izvući, ali ne zna kako. Ona naređuje Wertheru da nekoliko dana ne dolazi. On razmišlja o samoubojstvu i sada izvršava svoje posljedne pripreme. Vraća se još jednom Lotti i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa ona se pribere i daje Wertheru do znanja da ga više ne želi vidjeti. Werther posuđuje Albertov pištolj i iste noći izvrši samoubojstvo. Njegova smrt pobuđuje opću žalost. Pokopan je na mjestu kojeg je sam odabrao, između dvije lipe na kraju posvećenog groblja. Na posljedni ga je počinak ispratila Lottina obitelj. Nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo.

     
3 TEZA : O DJELU

       Djelo ima uzorke iz pišćeva života. Prijatelj Jeruzalem se ubio zbog ljubavi, taj čin ga je potako na pisanje ove knjige. Lotta možemo podjeliti na dve osobe iz Goetheova života, Charllotu i Maxa. Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i bliži svakodnevnici. Možemo ga podjeliti u dva djela. Prvi dio do njegova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane. Tema samoubojstva se očituje na kraju djela.



4. TEZA: ZAKLJUČAK

       Po mom mišljenju Werther je djetinjast jer ne želi prihvatiti stvarnost. Njgovo izkazivanje ljubavnih osjećaja prema Lotti liči više pozivu za pomoć nego li nadi za sretnom budućnosću. Lotta se vjenčala s ozbiljnim partnerom i tako si osigurala normalan život. Za razliku od Werthera koji je u svakoj sredini nalazio ne premostive mane koje izviru iz njegovoe ne prilagodljivosti sredini ili situacijama. Smatra da mu je jedini sretan događaj u životu bio upoznati Lottu. Ja mislim da mu je taj događaj značio upravo suprotno, propast.
       Tadašnja vjera nije mogla prihvatiti čin samoubojstva kao i neke današnje vjere. Samoubojstvo bi se moglo protumačiti kao predaja sudbini, a vjere ne slave predaje nego borbu. Tako da na njegovoj sahrani nije bilo svečenika. Ulomak: “Duhovnik ga nije ispratio.”

Povratak Filipa Latinovicza






















Bilješke o piscu:

Središnja je osobnost hrvatske književnosti 20. stoljeća, s iznimno opsežnim i raznovrsnim književnim opusom. Pjesnik je, dramatičar, romanopisac, novelist, kritičar, esejist, putopisac, memoarist, pokretač i urednik časopisa, te enciklopedist.
Rođen je u Zagrebu u obitelji gradskoga redarstvenog nadstražara. Pučku školu završio je u Zagrebu (na Kaptolu). Četiri razreda gimnazije završio je u Zagrebu, a nakon toga se upisao u Kadetsku školu u Pečuhu. Dvije godine je zatim na Vojnoj akademiji u Budimpešti (1911. -1913. ). Napušta je i odlazi preko Francuske i Soluna u Skopje pokušavajući se priključiti srpskoj vojsci. Uhićen je zbog sumnje da je austrijski špijun i protjeran u Zemun gdje ga prihvaća austrijska pogranična policija. Kratko u zatvoru, a onda se počinje baviti književnim radom. Bio je mobiliziran 1915. , ali vojnu (ratnu) obvezu obavlja u Zagrebu. Nakon boravka u vojnoj bolnici bio je upućen na bojišnicu u Galiciju, ali brzo se vraća u Budimpeštu, pa u Zagreb, gdje je do konca (Prvog svjetskog rata) obavljao vojničke dužnosti.
Izvan Zagreba je proboravio godinu dana (od ljeta 1920. do ljeta 1921. ) u Dugoj Rijeci gdje mu je supruga bila učiteljica (poslije je Bela Krleža bila glumica u Zagrebu).
Prvi svoj književni časopis “Plamen” tiskao je 1919. ; “Književnu republiku” objavljivao je i uređivao od 1939. i 1940. Jedan je od urednika časopisa “Republika” (1945. ).
U književnosti se javio 1914. (drama Legenda).
Njegov književni razvoj prošao je više mijena. Prva je romantično-simbolistička (1914. -1918. ), slijedi ekspresionistička (1918. -1926. ), te realistička od 1926. do 1932. Zanima ga psihološka, a zatim ponajviše socijalna tematika. Nije moguće razgraničiti precizno njegova stvaralačka razdoblja.
Od 1950. ravnatelj je Leksikografskog zavoda u Zagrebu.

Djela:


Pjesništvo:
Pan, Tri simfonije, Pjesme I. i II. , Pjesme III. , Lirika, Knjige pjesama, Knjiga lirike, Simfonije, Pjesme u tmini, Balade Petrice Kerempuha.

Proza:
Tri kavalira gospođice Melanije, Hrvatska rapsodija, Hrvatski bog Mars, Novele, Vražji otok, Povratak Filipa Latinovicza, Banket u Blitvi, Na rubu pameti, Zastave.

Drame:
Legenda, Saloma, Michelangelo Buonarroti, Vučjak, Gospoda Glembajevi, U logoru, U agoniji, Golgota, Aretej, Leda.

O djelu “Povratak Filipa Latinovicza”
Povratak Filipa Latinovicza težak je, gust i složen tekst. U liku Filipa pokrenuto je nekoliko mučnih slojeva svijesti i podsvijesti mutno Filipovo porijeklo, njegov neprestani psihološki kompleks u odnosu na oca, njegov sukob s majkom, izostanak iz kuće i bijeg u inozemstvo. Roman i započinje retrospektivom: Filip se vraća u rodni grad, zajedno s njime vraćaju se, kao ptice iz dalekih zemalja davne uspomene za koje mu se činilo da su otišle u nepovrat, odnosno da se mogu prevladati. Čitav je Filipov povratak (koji u mnogome nalikuje na povratak Leonea Glembaya u roditeljski dom), upravo za razliku od Leonova, jedan tihi monolog, solilokvij koji se odvija uz pomoć neobične, upravo čudesne orkestracije uspomena što naviru kroz ustreptala osjetila. Preteže, naravno, koloristička komponenta: sve što vidi i sve čega se sjeća Filip instinktivno pretvara, prevodi u boju, u slikarski izraz uopće; ali u isto vrijeme njegova je senzibilnost potpuno otvorena svim dojmovima; zvukovi, mirisi, davno videne boje; ugledni prizori, okus jela i dodir predmeta njihova hladnoća i hrapavost, sve to vraća se silovito u dramatske noći, ovdje pratimo korak po korak, u nastajanju i u sve snažnijem rastu. Krležin Povratak Filipa Latinovicza treba prije svega shvatiti kao roman jednog slikara i roman jednog povratka: slikarova povratka izgubljenom djetinjstvu. Bez te dvije osnovne komponente gotovo je nemoguće dokučiti sav domašaj ovoga veoma pažljivo komponiranog teksta. Stoga ćemo tekst najpotpunije razumjeti zamislimo li ga kao jednu golemu, neprestanu izložbu slika: to je intimni zakon ovoga teksta i glavni način njegova postojanja. Povratak Filipa Latinovicza nije, naravno, samo to. On je i mnogo više. On je, ponajprije, organski dio Krležine goleme freske o Glembajevima i o glembajevštini kao tipu života. U njemu se, pred raspadom, kreće isti taj svijet koji je ocrtan u dramama Gospoda Glembajevi, Leda i U agoniji, zatim u nenadmašnim proznim fragmentima o Glembajevima. To propadanje klase koja je već posve trula i koja se pred nama posve razjeda, to je - u širem smislu - tema ove knjige.

Fabula

- Filip je došao na kaptolski kolodvor nakon 23 godine
- sjeća se kako je prije 23 godine ukrao svojoj majci stotinjarku, lumpao sa javnim ženama (kelnericama) i kako se dovukao pod zaključana vrata kao izgubljeni sin
- od tada živi na ulici cijelo vrijeme
- sjetio se Karoline koja mu je jednom sjela u krilo i to je za njega bila najsladostrasnija emocija čitavog djetinstva
- kad se Karolina udala on je htio počiniti samoubojstvo tako što je skakao u vodu sa svetog Florijana
- sjetio se kako je prije 23 godine jednog dana ujutro došao kući, pozvonio majci na vrata, ali mu je ona rekla da se vrati natrag gdje je i bio i tako je otišao i proveo 23 godine potpuno sam na ulici
- grad mu je bio poznat koliko i stran, ali prepoznao je trafiku svoje majke, gospođe Regine i sjetio se nekih događaja vezanih za tu trafiku (22. -23. str. )
- sjetio se da su njegovu majku svi zvali Regina iako se ona zapravo zvala Kazimiera i bila je Poljakinja
- ona je imala jednu sliku nepoznate gole žene i čuvala ju je ljubomorno kao relikviju
- Filipa je ta slika mučila godinama
- jednog dana majka je odvela Filipa u grad i ostavila ga u jednoj kavani, a vratila se tek poslijepodne i onda ga je odvela jednoj gospođi
- ta gospođa imala je jednu šojku, Faraona, koji je znao izgovoriti “Bon jour, monsieur”
- razmišljao je o svom ocu i kanoniku Lovri za kojeg je neko vrijeme sumnjao da mu je otac (32. -34. str. )
- otišao je u gostionicu i naručio piće
- dok je bio u gostionici sjećao se starih mirisa koji su ostali nepromijenjeni
- sjeća se mnogih mirisa, boja i doživljaja koje je doživio i djetinstvu (35. -36. str. )
- odlučio je posjetiti svoju gospođu majku u Kostanjevcu gdje se preselila
- dok je tako putovao sjetio se što je jednog dana napravio
- u šestom razredu riskirao je čitavu svoju moralnu egzistenciju i zaputio se k “frajlama”
- izabrao je podne jer je tada grad bio prazan tako da ga nitko nije vidio
- ušao je u kupleraj i bio pozvan u jednu sobu
- u sobi je ugledao ženu koja je ležala, a trbuh joj je bio raskriven, ogroman i sasvim bijel (61. -63. str. )
- ta mu je slika ostala u sjećanju i razmišljao je kako taj motiv slikarski riješiti (63. -64. str. )
- pobjegao je iz sobe i cijelo poslijepodne plakao pod prugom
- dok se tako vozio u Kostanjevac razgovarao je i sa kočijašem
- već su dva mjeseca minula od Filipova povratka na kostanjevački vinograd
- tamo mu je majka dala sobu pod krovom u kojoj je mogao mirno raditi(slikati)
- jedne noći zapalila se štala i pošto je jedan bik ostao unutra, Filip ga je izveo van i postao poznat po svom junaštvu
- upoznao je illustrissimusa Liepacha plemenitog Kostanjevečkog s kojim se njegova majka družila
- majka mu je pričala o Liepachu i o njihovom odnosu koji je trajao već tri godine
- željela je od Filipa da napravi njen portret i on je počeo da je slika
- u početku portret joj se sviđao, ali što je Filip dalje slikao i otkrivao ono ispod maske kakvu je nosila njegova majka, ona je postajala nervozna, nije dolazila na vrijeme i na kraju mu je rekla da je sramotno to na koji način on gleda svoju majku
- on je zatim odustao od slikanja, sakrio plakno i tako je ostalo (94. -95. str. )
- saznajemo neke pojedinosti iz života Liepacha plemenitog Kostanjevečkog
- jednog dana stari Liepach priredio je svečanost na koju je i Filip bio pozvan, a i gospođa Ksenija – kasirica “Kod Krune”
- zanimala ga je ta žena za koju je čuo da je napravila puno skandala i zla u životu
- njen nadimak je bio Bobočka i kako je upropastila puno ljudi, a među njima je i Baločanski kojem se smilovala, on je živio kod nje i ona se brinula za njega
- saznajemo tajne iz Bobočkinog života i iz života Vladimira Baločanskog (142. -143. str. )
- Filip je puno vremena provodio sa Bobočkom i svuda s njom išao
- jednog dana došao je Sergije Kirilovič Kyriales, Grk sa Kavkaza koji je puno toga u životu proživio
- prema njemu Filip je osjećao neki strah i nelagodu, bojao ga se, mislio je da je slabiji od njega
- Kyriales je posjedovao spram Filipa neku neshvatljivu superiornost (187. -188. str. )
- kad god bi se Filip uputio u raspravu s njim uvijek je Kyriales izašao kao pobjednik
- Kyriales je kritizirao i Filipovo slikarstvo
- kad je otišao saznalo se poslije da se ubio (241. -242. str. )
- Filipa je tada jednog dana Bobočka zamolila da joj posudi novaca da bi mogla otputovati
- te su se večeri trebali sastati u njegovoj kući, ali ona nije došla već je došao Baločanski koji je rekao da Bobočka nikud ne putuje
- pokazao je Filipu nekakav račun govoreći da je to Bobočka napisala
- Filip je na papiru primjetio krv i kad je bolje prišao Baločanskom primjetio je da je on sav krvav
- Baločanski je tada izjurio van iz sobe
- Filip je potrčao za njim, ali ga nije stigao pa je otišao kod Bobočke
- nju je našao kako leži sva u krvi na krevetu
- Baločanski joj je prerezao grkljan (267. str)



Analiza djela


Početak:
Svitalo je, kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jabuka fratarskoga tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda, Meduzina glava od sadre nad teškim, okovanim hrastovim vratima, i hladna kvaka. Dvadeset i tri godine su prošle od onog jutra, kada se dovukao pod ova vrata kao izgubljeni sin: sedmogimnazijalac, koji je ukrao svojoj majci stotinjarku, tri dana i tri noći pio i lumpao sa ženama i kelnericama, a onda se vratio i našao zaključana vrata i ostao na ulici, te otada živi na ulici već mnogo godina, a ništa se nije promijenilo uglavnom. Zastao je pred stranim zaključanim vratima, i kao i onog jutra imao je osjećaj hladnog, gvozdenog dodira te teške, masivne kvake u školjci svoga daana: i znao je kako će ta vrata biti teška pod njegovom rukom i znao je kako se lišće miče u krošnjama kestenova i čuo je jednu lastavicu kako je prhnula iznad njegove glave, a bilo mu je (onog jutra) kao da sanja: bio je sav čadav, umoran, neispavan, osjećajući kako mu nešto plazi oko okovratnika: po svoj prilici stjenica. Nikada neće zaboraviti onog mračnog svitanja i one pijane, posljednje, treće noći i onog sivog jutra - dok živi. (9) Tako već prvi taktovi, zahvaljujući onoj intimnoj koheziji koja prožima svaki veliki tekst, neposredno, prirodno najavljuju osnovnu intonaciju knjige. Ostvaren je, na samom početku, pripovjedački ritam sjećanja i obnavljanja prošlosti i sadašnjosti, težnja da se stvari iznesu »onako kako su se zaista dogodile«, i prikaže njihovo djelovanje u vremenu. To jedan čovjek nosi na sebi, u sebi, svu svoju prošlost, a vraća se natrag da s njom raskrsti, razračuna, konačno i neopozivo, »na licu mjesta«, na poprištu svojih dječjih razdora, s akterima nekadašnjih i sadašnjih mučenja i sumnja. Sve je počelo tu, pred ovim isto ovako zatvorenim vratima, a ta je njihova zatvorenost, kao i danas, kao i onda, imala svoju prethistoriju, i sve je to mračno, neuhvatljivo, i sve je to isprepleteno, i sve je to neprestano prisutno u čovjeku; a ovakav povratak ima snagu da bivšim dogadajima dade još jednu potpuniju, bolniju, pročišćeniju očevidnost od one koju su imali u stvarnosti. Uostalom, on sačinjava djelo. Onaj koji te osjećaje nosi odaje svoj stav, njegova je doživljajnost izražena posebnom senzibilnošću koja je zatreperila pri ovom vraćanju u prošlost. Zakutak odaje afektivan stav prema gradu njegova djetinjstva; truli slinavi krovovi, siva, vjetrom isprana jednokatnica, mračni drvored, Meduzina glava od sadre nad teškim, okovanim hrastovim vratima i bladna kvaka, sve to, i ono što slijedi, mobilizira slikarsku i uopće psihičku osjetljivost glavnog junaka. I sve će to postati upravo simbolično za junakov svijet. Jer je taj junak (o kako je on malo junak, i kako bi, to i sam osjeća, mnogo bolje bilo reći slabić!), taj je nosilac radnje, u neostvarenoj težnji za smirenjem, zapravo žarišna točka, sjecište svih dotadašnjih a sad i novih sukoba i nemira.

Djetinjstvo:
O djetinjstvu su govorili i Proust i Rilke. Rilke je napisao: “To sublimno, duboko problematično, nepoznato, tajnovito dječje u nama leži duboko pokopano u tmini naših vlastitih frojdovskih kompleksa, i to bolećivo sjećanje i skoro perverzno boravljenje u prostorima mrtvog djetinjstva jedan je od jakih nagona za usporavanjem brze prolaznosti svega našega u nama. ” (Rainer Maria Rilke, Sabrana djela 18, Eseji I, str. 23-24). Iz perspektive Povratak Filipa Latinovicza izgleda ta prustovsko-rilkeovska scena ovako: “Kleči Filip u polumraku i potpuno je sam u sebi, samo se izvana čuju koraci prolaznika od duda do plota, od plota do zida, uza zid pokraj prvog prozora i preko žljebastog kanala, u kome je gnjila zelenkastomasna voda puna slame i pahuljice od živadi. Zagledao se Filip u taj kanal pod drvenim mostićem, pun slame, smeća i pahuljica od živadi, a jedna mala ladica od novinskog papira, ta draga dječja pustolovna korablja, zapela je o ciglu, sva mokra i namočena, pred potonućem. Sagnuo se Filip, da podigne svoju malu brodolomnu dječju ladicu iz smrdljive lokve (nad kojom je toliko sati prosanjao o dalekim moreplovcima), ali mu se to već u isti tren učinilo preglupim: tako je stao pred trafikantičin prozor i zagledavši se u one mrlje na musavom staklu ostao je nepomično, dugo. ” (17-18). Napisati takvu povijest, povijest jednog razdrtog, nemirnog, neobičnim stravama i groznicama ispretrzanog djetinjstva; prikazati je u vidu ispovijedi jedne posebne senzibilnosti koja nije literarna nego je, prije svega, likovna, to je osnovna obaveza i formula ove knjige.

Simbolika povratka:
Dramatična točka u kojoj roman počinje jest superiorno, odabrana koincidencija međusobno suprotstavljenih nemira junakovih: povratak fizički i povratak psihički, potraga za izgubljenim vremenom i za svježinom prvih emocija (koje, pretežno, i nisu emocije nego psihičke traume), neobičan momenat sumnje u vlastitu ličnost i u vlastite stvaralačke sposobnosti, i u isto vrijeme duboka svijest o tome, kako bi zapravo trebalo slikati; a to, dalje, u krajnjoj liniji, za junaka ovog povratka znači: kako bi trebalo poživjeti pa da život bude cjelovit, smislom ispunjen, aktivan proces. Povratak je i zamišljen tako; bar ga je junak ostvario u toj namjeri: Filip je, negdje u dalekoj mladosti, ostao na ulici, te otada živi na ulici već mnogo godina, a ništa se nije promijenilo uglavnom. (9) Stoga je taj povratak zamišljen kao predah, kao ispunjenje odisejske potrebe da se lutalac vrati polazištu i da ostvari najveću radost čovjeka: da ugleda sivkastu zastavu dima nad vlastitim ognjištem i ponovo začuje davne zvuke djetinjstva. Toj romantičnoj potrebi prinosi Filip žrtvu u času povratka: “osjetiti se doma”, oćutjeti negdje čvrsto tlo pod nogama, uroniti u simbole koji su i naši i opći (ili bar širi od naših ličnih), to je čežnja Filipova.

Problem romana:
Težnja njegova da u vlastitoj prošlosti nađe neka uporišta, neke proplanke na kojima se može predahnuti, čvrste točke sa kojih se može krenuti dalje, ta se težnja pokazuje kao jalova himera: bez uporišta u svojoj prošlosti, bez uporišta u svojoj umjetnosti, bez uporišta u svojoj okolini (i onoj koju je ostavio i ovoj u koju se vratio, odnosno u kojoj se povratkom zatekao). Filip u početku ne uspijeva da ostvari ni jedan dodir, ni jednu komunikaciju; ali je ta njegova kriza, to uporno pružanje ruku za osloncem i lutanje pogleda za putokazom ljudska drama najvišeg napona; a upravo je u njoj potrebno gledati osnovni problem romana.


Knjiga sastavljena od čudesnih svojstava riječi, kretanja, mirisa, zvukova:
“Ogenj!” ta stara, zaboravljena riječ probudila je u Filipu jaki osjećaj panonske podloge. On ni sam nije znao zašto, ali u taj tren osjetio je neobično jako neku subjektivnu elementarnu pripadnost toj podlozi: osjetio se doma. (81-82) Ne »kod kuće«, nego doma, u skladu s jezičnom podlogom o kojoj je riječ. Tako je čitava ova knjiga sazdana upravo na čudesnim svojstvima pojedinih riječi, kretanja, mirisa, zvukova, pa čak i snova, da u nama probude i ponovo razvihore čitave bujice uspomena i susprezanih nagona.




Smisao traganja za izgubljenim vremenom:
Sve je lapidarno, sve stoji na nečem, sve ima svoju podlogu, ukorijenjeno je, sve ima tri dimenzije. Živeći tako, čovjek bi sam mogao postati trodimenzionalan: vratiti se natrag do Euklida razviti se natrag do stvarnog dodirivanja tvari i sam se pretvoriti u tvar! To je smisao Filipovih traganja za izgubljenim vremenom, djetinjstvom i stvarnošću, za podlogom . Takvu istu podlogu tražio je, još ranije, drugi jedan Krležin junak, doktor Walter iz novele “In extremis”: “(. . . ) doktor Walter osjetio je u sebi silnu potrebu da se ogrebe i očisti od svih svojih neizvjesnosti. Da stane izvan svega toga van, da se smiri. Da samoga sebe vagne Š. . Ć Život treba da se arhitektonski gradi iz dana u dan, po nekom određenom nacrtu. Neka bude taj nacrt fraza, dogma, sveto pismo paragraf, formula, zlatno tele, evidentna laž, neka bude taj plan što mu drago, samo da je podloga! Podlogu treba sebi stvoriti u životu!”

Značenje riječi “frajla”:
U Filipovoj ustreptaloj mašti određene riječi bude virove uspomena, infernalne tajne njegovih davnih, besanih dječačkih nemira. Dovoljno je da kočijaš Joža Podravec lukavo namigne Filipu i upozori ga kraj javne kuće da »frajle još sigurno spavaju!«, pa da se u njemu pokrene kotač uspomena: Kakva sablasna riječ: frajle! A ipak! Koliko je dubokih tajna pokopano u toj tako vulgarnoj riječi koju panonski foringaši izgovaraju skupljajući kod toga pljuvačku pod jezikom od gađenja i moralnoga prezira! Tajne jednog davnog i žalosnog djetinjstva, kada je ta riječ kružila nad dječjim brigama Š. . . Ć
Dovoljno je da se ta riječ začuje pa da se vrijeme zaustavi, vrati natrag, ili, još točnije, da se pokaže brutalna prisutnost, istovremenost “sadašnjosti” i “prošlosti”, koje su tako prepletene
da nisu vezane samo kauzalno nego se i ostvaruju simultano. To kako se Filip nekad davno, kao šesnaestogodišnjak, zaputio “frajlama”, ta njegova težnja da se, još kao dječak, “zablati” do
kraja i time, zapravo, otkupi i objasni sam sebi; ta sugestivna, koloristička i zvučna, slika njegova “segmentalnog odgoja”; ta njegova težnja za oslobađanjem od vlastite (majčine, zapravo)

FRANZ KAFKA


Preobražaj





Bilješka o piscu:

KAFKA, Franz (Prag, 3. 7. 1883 - Beč 3. 6. 1924), austrijski književnik. Podrijetlom iz imučne obitelji praškog Jevreja. Radi liječenja putovao u Njemačku, Italiju, Francusku, Švicarsku. Umro od tuberkuloze grla. Kafka je odredio da se njegova književna ostavština nakon smrti spali, ali ju je njegov prijatelj M. Brod ipak objavio.
Neprestano pod pritiskom i u tjeskobi, poslušan sin autorativnog oca, bolesnik i osamljenik, Kafka već u svojim prvijencima otkriva motive i ideje koje će ga mučiti cijeloga života. Neki se početnčki fragmenti ili prvobitne pripovijesti javljaju kasnije kao dijelovi romana ili kao nove, prerađene cjeline pokazujući tematski i misaoni kontinuitet. Kafka obogačuje ekspresionizam svojevrsnom zagonetnom simbolikom i aforističkim izrazom. Kafkin svijet nije više onaj klasičnog realističkog romana; likovi su podvrgnuti metodi redukcije sve dok od njih ne ostane golo bezumlje. Njegov čovjek je usamljen i uplašen, dio mehanizma čiji mu je sastav nepoznat, a sustav nedohvatljiv. Kafkin pesimizam, koji prelazi u potpunu nemoć pred višim silama i u nihilizam, često prati crni humor, s elementima makabra i dvostruke perspektive. Osnova njegovog stila je jasan, aforističan izraz, dotjerane realističke pojedinosti i elementi vizija i fantastika. U krajnoj crti njegova metaforička proza ostavlja dojam složene alegorije, za koju nema određenog racionalnog ključa, i svijet koji ona sadržava gubi se u beskonačnoj perspektivi alogičnosti, pa se autorove parabole otkrivaju kao zagonetka bez konačne odgonetke.


Podaci iz: Enciklopedija leksikografskog zavoda, Hrvatski leksikografski zavod, Zagreb, 1967












Odnosi među likovima:

OTAC: Odnos oca prma svom sinu Gregoru je grub, on njega mrzi i ne smatra ga sinom . Takav odnos proizlazi iz Kafkina odnosa prema svom ocu. Otac Gregora tuče i ne pušta ga da uopće izađe iz kuće, ne pušta ga čak ni iz sobe. Tako je bio grub da ga je gađao jabukama i jednom ga je pogodio u leđa, a poslije umire zbog toga.

MAJKA: Majka voli sina Gregora, ali ga se srami i stoga ga ne želi vidjeti. Ipak se na kraju dovoljno sabrala da bi išla k njemu. Tako je i on bio sretan, jer njemu je bilo dovoljno da čuje njihov glas da bi se razveselio.

GRETA: Greta je jedina u obitelji koja stvarno voli Grogora, ona se brine za njega, hrani ga i pomaže mu kad god može. Grogor je isto volio nju i stoga mu je bilo žao što joj nije rekao o namjerama da ju upiše u konzervatoriji, budući da je tako lijepo svirala. No i ona ga počinje zanemarivati, diže ruke s njega.






Tematika:

Kafka u ovom djelu prikazuje otuđenost Gregora. On je čovjek, ali je sasvim drukčiji, različit i stoga ga nitko ne voli, cijela obitelj ga mrzi i hoće ga se riješiti tako da bi ih što manje osramotio. Jedino se sestra brine za njega. Unatoč svemu Gregor je usamljen jer osim sestre on nema nikoga, cijeli njegov svijet je mala soba iz koje nesmije izaći. Jako se bojao oca koji ga je mrzio i htio je učiniti bilo šta da bi ga se riješio. To se i dogodilo, on je bio krivac za njegovu smrt kad ga je pogodio jabukom u leđa. Mama ga je također voljela, ali upravo zbog toga ga njie željela vidjeti jer nije podnijela sve to.












Zaključak:

Kafkin je svijet apstraktan i anormalan. Za njega sve što je normalno je anormalno. Okolni likovi u Kafkinim romanima smatraju junake funkcionare u obliku šahovskih figura. Međutim te figure žive u svojim nepojmljivim zakonitostima i umjesto da im koriste pripremaju im neodgodivi mat.
Svijet u kome je Kafka vođen i u kome je on živio jest onaj Staroga zavjeta. On je taj svijet napustio, ali ga se nije riješio, transponirao ga je u svoje vrijeme, zapravo ga je učinio bezvremenskim. Posebna značajka svijeta Starog zavjeta jest apsolutni suverenitet božiji. On je slobodan na strašan besprigovoran način.

Ivo Andric

Prokleta avlija



Mjesto i vrijeme radnje: carigradski zatvor Prokleta avlija,
Likovi: fra Petar iz Bosne, upravitelj Latifaga zvan Karađos, zatvorenik Haim – Židov iz
Smirne, zatvorenik Ćamil-efendija – bogati, mladi zatvorenik iz Smirne
Vrsta: roman
Citat:
Sadržaj:

Zima je. Prevladava samo jedna boja – bijela. U toj bjelini postoji samo jedna staza. Staza kojom je išla pogrebna povorka na pogrebu fra Petra. U sobi fra Petra nalaze se fra Mijo Josić, mladi fra Rastislav… Popisuje se imovina fra Petra. To je većinom raznovrstan alat. Još prije tri dana on je ležao na tom krevetu, a sada ga više nema. Najviše nedostaje mladom fra Rastislavu kojemu je često pričao događaje iz svog života. Najviše je pričao o carigradskom zatvoru gdje je bio zatvoren ni kriv ni dužan. Zbog nekih poslova crkva je fra Tadiju Ostojića i fra Petra poslala u Carigrad. Tamo je policija uhvatila neko pismo o progonu vjernika i svećenika iz Albanije koje je bilo upućeno austrijskom internunciju u Carigrad. Pismonoša je pobjegao, a pošto u Carigradu nije bilo drugih svećenika iz tih krajeva uhitili su fra Petra. Dva mjeseca bio je pod istragom, a da ga nitko nije ni saslušao.
Bio je zatvoren u zatvor znan kao Deposito ili Prokleta avlija kako je zove narod. Ta Avlija uvijek je bila puna, uvijek se punila i praznila. Tu je bilo sitnih i krupnih prijestupnika. Od dječaka koji su sa “štanda” ukrali smokvu do višestrukih ubojica. Tu dolaze i tzv. “prolaznici” koji su upućeni po kazni kao prognanici iz zapadnih pokrajina te iz Avlije odlaze kući ili u zatvor u Africi ili Maloj Aziji. Avlija se sastoji iz petnaest jedokatnica koje povezane s visokim zidom zatvaraju nepravilno, golo dvorište, bez trave i s dva-tri kržljava stabla. Po danu zatvorenici se šetaju po dvorištu, a po noći odlaze u ćelije – petnaest do trideset u jednu. Ali, ni po noći nije mirno. Zatvorenici pjevaju, svašta dovikuju i svađaju se te često dolaze i novi. Po danu svi izlaze iz ćelija i stvaraju male skupove gdje pričaju o raznim stvarima. Najviše se ljudi okuplja oko malog čovječuljka Zaima koji je uvijek pričao o ženama i svojim mnogobrojnim vjenčanjima. Neki su ga slušali, a drugi su odmahivali rukom i odlazili čim bi on počeo pričati.
Sam položaj Proklete avlije bio je čudan jer se moglo vidjeti samo nebo, a grad koji je bio blizu nije se mogao vidjeti. Obično je bilo lijepo vrijeme. Ali, nekad se nebo naoblačilo, počeo je puhati južni vjetar donoseći zadah truleži i smrad iz pristaništa. Tada je ludilo bilo zarazno i svi, pa i najmirniji, postajali su razdraženi i ljuti. Čuvari su pokušavali izbjegavati sukobe jer su i oni bili razdraženi, ali bilo je nemoguće uspostaviti red. Kada je zapuhao sjeverni vjetar, sunce grane svi su ponovo izašli na dvorište zaboravljajući svađe i prepirke. Upravitelj tog zatvora bio je Latifaga zvan Karađoz (groteskna ličnost turskog kazališta sjenki). Otac mu je bio nastavnik u vojnoj školi. Kao dijete Latifaga je volio knjigu i muziku, ali odjednom se promjenio, čak i fizički. Napustio je školu i počeo se družiti s raznim varalicama i kockarima. Nekoliko su ga puta i uhvatili, a uvijek ga je izbavljao otac. Tada je upravitelj policije predložio Latifaginom ocu da Latifaga postane policajac. Latifagin otac je na to pristao. Tako je Latifaga postao policajac, zamijenik upravitelja Proklete avlije te konačno i upravitelj. U hvatanju prijestupnika pomogla mu je njegova prošlost jer je poznavao njihova okupljališta. Latifaga je imao kuću iznad Avlije i mnogim je putovima mogao doći od kuće do Avlije i obrnuto tako da nitko nije znao gdje će se pojaviti. Nitko nikad nije znao kako će se ponašati i uvijek je iz ljudi mogao doznati one podatke koje želi. Česte su bile i pritužbe na Karađoza, ali svi su znali da samo on može upravljati Avlijom.
Najgori su bili prvi dani u Prokletoj avliji. Da bi se zaštitio od tučnjava fra Petar je izabrao jedan zabačen kut i tu se sklonio. Tu su bila i dva građanina iz Bugrske koji su ga primili bez riječi. Fra Petar je zaključio da su to bogati ljudi koji su vjerojatno bili žrtve pobune u njihovoj zemlji. Poslije nekoliko dana dobili su gosta. Kada se sljedeći dan probudio prvo što je vidio bila je knjiga i nije mogao vjerovati. Lice novopridošlog mladića bilo je bijelo, blijedo. Oko očiju je imao tamne kolute. Razgovor je počeo sam od sebe. Mladić se zvao Ćamil. Često su razgovarali, a onda su po njega došli neki stražari. Bez riječi su se oprostili, a prazno je mjesto brzo bilo popunjeno. To je bio mršav, tanak čovjek. Bio je Židov iz Smirne, Haim. Fra Petar je saznao da Haim zna neke stvari o Ćamilu. Fra Petar ga je pitao o njemu, a Haim je počeo pričati. Ćalim je bio čovjek mješane krvi. Otac mu je bio Turčin, a majka Grkinja. Majka mu se u sedamnaestoj udala za bogatog Grka. Imali su jedno dijete, djevojčicu. Kada je djevojčica imala osam godina, Grk je umro. Njegovi su rođaci htjeli prevariti mladu udovicu i sve joj oteti, ali ona se branila. Otišla je u Atenu da bar tamo spasi naslijeđe. Kada se vraćala nazad, umrla joj je kćerka. Mornari su lijes htjeli baciti u more jer donosi nesreću, ali majka nije dala. Tada je prvi oficir dao napraviti još jedan lijes u koji je stavljen neki teret. Lijes s djevojčicom bačen je u more, a drugi je dan majci koja ga je pokopala. Svakoga je dana žena odlazila na grob, ali postepeno bol se smanjivala kad se dogodilo nešto neočekivano. Žena prvog oficira saznala je tajnu o djevojčici i ispričala je najboljoj prijateljici. One su se tada posvađale i da bi se osvetila prijateljica je tajnu ispričala drugima. Tako je priča došla i do udovice koja je tada htjela da se baci u more i trebalo joj je nekoliko godina da preboli i ovo. Mnogi Grci su prosili lijepu udovicu, ali ona se na opće iznenađenje udala za nekog Turčina, Tahir-pašu, i snjim imala sina i kćerku. Sin je bio snažan, a kćerka je umrla u petoj godini od neke nepoznate bolesti. Majka je umrla sljedeće godine. Sin koji se zvao Ćamil sve se više predavao knjizi i nauci, a otac ga je u tom podržavao. Jedne je zime umro i Tahir-paša, a mladić je ostao sam s velikim imetkom i bez bliže rodbine. Jednog je dana ugledao jednu Grkinju i odmah se zaljubio. Ona je voljela i njega, ali njeni roditelji nisu dopustili da se uda za Turčina pa su je odveli i udali za nekog Grka. Poslije toga Ćamil je dvije godine proveo na studiju, a kasnije je mnogo i putovao i čitao knjige. Tada su počele glasine da su Ćamilu udarile knjige u glavu i da se poistovjetio s nekim mladim princem. To se pročulo i Ćamila je uhitio valija izmirskog vilajeta jer je dobio pismo kao i svi drugi valije da paze na ljude koji blate sultanovo ime. Kada su uhitili Ćamila mnogi su se pobunili, ali nisu mogli ništa napraviti pa je Ćamil odveden u zatvor. Karađoz nije volio političke zatvorenike, ali ovoga je morao prihvatiti. Već drugi dan čovjek kojeg je poslao kadija izradio je kod više vlasti da se Ćamil izdvoji i da mu se da posebna soba što je i učinjeno. Idućih je dana fra Petar hodao dvorištem, ali nije vidio Ćamila, a onda se jednog dana kraj njega stvorio Ćamil. Oboje su osjetili da se njihovo prijateljstvo povećalo. Odjednom Ćamil počne pričati povijest Džem- sultana(onaj s kojim se poistovjetio).
To je bila pričao o dva brata. Jedan je bio mudriji i jači, a drugi čovjek zle sreće i pogrešnog prvog koraka. Ta su dva brata došla u sukob kada im je 1481. g. na bojnom polju poginuo otac. Stariji brat Bajazit (34 godine) koji je bio guverner Amasije i mlađi Džem guverner Karamanije polagali su pravo na prijestolje. Džem je na svom dvoru stvorio krug pjesnika, znanstvenika i glazbenika, bio je dobar plivač i lovac. Bajazit je bio hladnokrvan i hrabar. Oboje su imali dokaze za svoje pravo na prijestolje. Nisu se mogli dogovoriti i na kraju su se sukobili. Džem je izgubio i pobjegao u Egipat i ponovo organizirao napad, ali ponovo je izgubio. Tada je pobjegao na otok Rod gdje je bilo sjedište nekog katoličkog reda i gdje je zatražio utočište. Primio je ga je Pierre d’Aubusson i dočekao s carskim počastima te predložio da ode u Francusku. Džem je na to pristao, ali kada je došao nisu ga pustili na slobodu nego držan zatočen u tvrdim gradovima. Oko Džema stvorile su se razne spletke. Bajazit je d’Aubussonu dao novce da Džem ostane u zatočeništvu, a papa mu je ponudio mjesto kardinala. Nakon osam godina Džem je dan papi, a d’Aubusson je postao kardinal. Tada umire papa i dolazi novi. Španjolski kralj prodire u Italiju i zauzima Rim. Papa mu je morao dati Džema. Papa je to učinio, ali Džem se brzo razbolio i umro. Njegovo je tijelo poslano Bajazitu koji ga je pokopao s kraljevskim počastima. Dok je Ćamil to pričao fra Petar ga često nije mogao slušati i pratiti, ali Ćamil to nije ni primjećivao. Jednog se dana Ćamil nije pojavio. Haim je fra Petru rekao da su kod Ćamila došli neki činovnici, da je došlo do svađe i obračuna. Ne zna se da li je Ćamil mrtav ili samo premješten u drugi zatvor. Kasnije je fra Petar često razmišljao o Ćamilu. Jednom dok je tako razmišljao netko mu je u ruku stavio poruku da će za dva dana biti oslobođen. To se i dogodilo. Odveli su ga u Akru gdje je živio osam mjeseci, a onda je pušten i otišao je u Bosnu.
I tu je kraj. Od njega je ostao samo grob. Nema više pričanja. Mladić čuje kako iz susjedne sobe dopiru glasovi: “Dalje!¨Piši: jedna testera od čelika, mala njemačka. Jedna!”

GEORGE GORDON BYRON


PUTOVANJE CHILDA HARALDA





1. TEZA

BILJEŠKA O PISCU:

BYRON, George Gordon (22. 1. 1788. - Missolonghi, Grcka, 19. 4. 1824.), engleski knjizevnik. Potomak Normana, sin “ mahnitog Jacka “ i ekscentricne majke, Byron je bio u prilicnoj mjeri nasljedno opterecen. Neko je vrijeme, koa lord, sudjelovao u radu Gornjeg doma istakao se govornickom vjestinom. Njegova primamljiva vanstina i zanimljiva licnost ucinila ga je ljubimcem zena. Nakon razvoda, indiniran klevetickom hajkom, napusta zauvijek Englesku. Putuje cijelom Europom i Bliskim istokom. Neukrotiv je buntovnik: uplece se u zavjeru talijanskih karbonara; protjeran iz Italije odlazi u Grcku, gdje moralno i materijalno pomaze njezin oslobodilacki pokret i umire u taboru ustanika.

Byron jedan je od najistaknutijih engleskih knjizevnika. Glavna su mu djela: Putovanje Childa Harolda, Don Juan, The Giaour, The two Foscari, Cain, Heaven and Earth, itd. Osobito je poznata i poema The prisoner of Chillon.

Byron je u poeziju uveo nekoliko glavnih motiva revolucionarnog romantizma: idealizira primitivne domoroce, junaci su mu strastveni borci i razocarani individualisti koji mrze suvremeno drustvo. Byronovim djelima dominira slobodarska misao i protest protiv zla u zivotu. Svojim buntovnim stavom, titanizmom, satirckim duhom i melankonijom Byron je izvrsio snazan utjecaj na ostale romanticare te pored Shakespearea najvise utjecao na knjizevnost XIX. stoljeca.












2. TEZA

STIL PISCA:

U Byronovim djelima romanticki zivotni nazor predstavlja se u svom definitivnom obliku. Byronovi junaci osjecaju potpun nesklad izmedu sebe i svojih moralnih nacela, drustvenim konvencijama i upravo to osjecanje nesklada i raskola uzrok je radanja osjecaja promasenosti, usamljenosti, suvisnosti...

Uzore za svoje junake Byron je trazio u svom vlastitom zivotu, tako da se njegov zivot doima kao zivot najizrazitijeg romanticnog junaka. Njegovi junaci su individualisti s burnim unutarnjim zivotom koji u sebi nosi crte demonskog.







3. TEZA

ANALIZA DIJELA:

Byron u svom velikom i znacajnom djelu Putovanje Childa Haralda opisuje covjeka koji nije nasao svoje mjesto pod suncem, covjeka koga je sredina odbacila i nije mu namjenila neku drustvenu ulogu. Njega odbacuju oni koji su mu bili najmiliji i zbog toga primoran je otici iz domovine koju je toliko volio. Njegova jedina utjeha je borba s prirodom, s olujama i valovima. Dok mornar zali za domovinom, zenom i djecom koji ostaju sada sami, on ne zali za nicim, samo zali sto je postao bezosjecan, bez zelja i nekog odredenog cilja, ustvari on zali sto ne zali za nicim.

Odlomak iz Putovanja Childa Haralda

...Zasicen svime, izgubljivsi san o sreci
On je prestao da se s drugima vida
U ocima su mu katkad sjale suze
Al´ ponosni Childe im nije davao slobodu

Oduzet tugom on je lutao usamlen
I odlucio da svoj rodni kraj
Napusti krecuci na dalek put

Pokoren samo svojim teznjama
Nije se mogao umiriti sa vladajucim zlom
Pun ponosa, Tudim mislenjima nije vjerovao.

I shvatio je, gledajuci prezirnu janilu,
Da moze, napustivsi svijet, zivjeti u sebi samemu...

Upravo iz ovih stihova vidimo kakav je bio Child, covjek koji se nije mogao umiriti s vladajucim zlomom. Vidimo da je to covjek koji prezire drustvo, ovaj svijet, covjek koji je zasicen svime, koji je izgubio san o sreci.




4. TEZA

POZDRAV DOMOVINI:

...Zbogom! Zbogom! - Rodni zali
Vec s´ otimljim oku mom
vjetar huce, ricu vali,
a galebi grakcu k tom.
Ono sunce gdje zapada,
Tamo je i nama poc!
Teb´ I njemu zbogom sada,
Domovino - laku noc!...

Ovaj dio govori nam kako Childe ostavlja svoju domovinu. Tu je kraj njegova zivota u domovini, a ujedno pocetak lutalackog zivota, pocetak potrage za novom, nezamagljenom i autenticnom istinom.

ULICA PREDAKA


Sunčana Škrinjarić


ULICA PREDAKA


1.BILJEŠKA O PISCU

Sunčana Škrinjarić je jedna od najznačajnijih hrvatskih književnica rođena 1931. g. u Zagrebu. U brojnim njenim djelima (Ljeto u modrom kaputu, Kaktus-bajke, Svaštara, Ulica predaka, Pisac i princeza, Slikar u šumi), namijenjenima djeci i odraslima, do izražaja dolazi njena mašta, njeni osjećaji prema vremenu djetinjstva i ljubav prema prirodi. Njene priče, uvijek zanimljive i maštovite, često su služile kao scenarističke podloge za filmove i televizijske serije.

2.MJESTO I VRIJEME RADNJE

Mjesto radnje: Zagreb


Vrijeme radnje: Predratno i ratno doba 2. svjetskog rata


3.KRATAK SADRŽAJ

UVOD I POČETAK :

U prvom dijelu knjige upoznajemo Tajanu i svijet u kojem živi. Upoznajemo njezinu majku, “novoga tatu”, teticu i ostale likova iz njenog života, vidimo njezine probleme, ljubavi, svakodnevicu u školi i kod kuće. Otkrivaju se i druge pojedinosti, pa tako upoznajemo njene učitelje i vršnjake, odnose drugih ljudi prema njoj i obratno. Polako saznajemo njene tajne, strahove, želje i sve po čemu se razlikuje od ostalih.


ZAPLET :


U zapletu uočavamo njenu oštroumnost, radoznalost i otuđenost od drugih. Knjiga počinje govoriti o Tajaninim mislima i maštanjim, njenim lutanjima u svijetu odraslih, putovanjima po zavičaju i lutanjima po prirodi. Počinje II. svjetski rat, a Tajana sve više duševno sazrijeva i zanima se za život drugih. Odlazi na more, gdje upoznaje mnoge nove ljude, sreće novu ljubav i doživljava bombardiranje Splita.




VRHUNAC :

U najuzbudljivijem i najboljem dijelu knjige se Tajana vraća kući, njezin poočim odlazi u vojsku, stanje u njenom domu i kući se pogoršava. Događaju se česte uzbune, Tajana se upisuje u gimnaziju, a ljude počinju ocjenjivati po pripadnosti, prema Židovima se odnose na poseban i drugačiji način, pa tako nestaju i neki njezini učitelji i rođaci. Stječe prijatelje i upoznaje nove ljude, sve se naglo mijenja u tim teškim ratnim okolnostima. Tajana, naime, nije previše time opterećena, većinu vremena provodi sa svojom teticom ,koju su na neki način odbacili, Tajanini roditelji se neprestano svađaju.

RASPLET :

Kroz rasplet knjige pratimo prestanak rata, Tajana dobiva malog brata, roditelji su se pomirili. Na samome kraju knjige, pravi otac joj se vraća nakon 12 godina i cijela obitelj sve počinje ispočetka.

4.PSIHOLOŠKA KARAKTERIZACIJA TAJANE

Tajana je na neki način posebna djevojčica i mislim da je to razlog njenog ponašanja kao da je u “svom svijetu”. Ostali ljudi i događaji izvan toga svijeta je nisu uopće zanimali. U njezinom svijetu razumije je samo njezin medvjedić i nitko je ne poznaje kao on. Taj medvjedić joj je bio jedini oslonac, jedina sreća u tom bezdušnom djetinjstvu i zbog toga joj je prirastao srcu.”On je dlakav, mio, njuška mu je okrugla, uši malene, meke. Mala ga povlači za uši, moli ga da oživi u velikoj kući u kojoj je sve mrtvo.” Izvan toga svijeta nitko je ne shvaća, osjeća se odbačenom, no niti ona ne shvaća druge, pogotovo kako se odnose prema onima koji su njoj zanimljivi i zabavni. Nije bila zaokupljena razmišljanjima običnih ljudi i na kraju, ona je mogla zapaziti i uočiti više od ostalih. Tome je djelomično koristila njena maštovitost i oštroumnost.

SOCIOLOŠKA KARAKTERIZACIJA TAJANE

Tajana potječe iz jedne bogate obitelji gdje ima sva materijalna dobra i gdje joj ništa ne bi trebalo nedostajati. Ipak, Tajana je voljela neke ljude, ne ljude koji su bili bogati već one koji su imali bogatstvo u srcu. Zato je ona voljela teticu iako su svi govorili da joj je ona loše društvo, voljela je i medvjeda, jer i on je bio više od oslonca, i on je bio simbol topline u tom ledenom vremenu. Tajana nije željela živjeti u bogatstvu, jer je u siromaštvu njena duša slobodnija. Zato je ona voljela biti na selu, jer su tamošnja djeca bila sretnija, ispunjenija. Tajana se u bogatstvu osjećala zarobljenom i njeno unutarnje bogatstvo nije postojalo. (”...oh, dosta tog nabrajanja, od svega bogatstva postojao je samo medvjed...”)




5.NAJZANIMLJIVIJE U ROMANU. METAFORIČNOST.

Zanimljiv je cijeli roman, jer govori o djetinjstvu koje je malo tko proživio. To nije djetinjstvo koje bi netko očekivao da bude lijepo i bezbrižno, već grubo i okrutno. Svi bi pomislili da je u bogatoj obitelji djetinjstvo najljepše, a ono je zapravo bez ljubavi, podrške, bez bliskosti. Zanimljiva je i metaforičnost romana, jer svaki predmet u ovome romanu ima svoje preneseno značenje, kao npr. njezin otac.(”Zvuk kamena bačenog s ulice u sobu . Zveket stakla i majčin glas, promukao i odbojan : To je bio tvoj otac.”, citat, str.9). Njezin otac je predstavljao na neki način taj kamen, kao simbol bezdušnosti, škrtosti, oholosti i nečeg mrtvog, nečeg što je razrušilo cijelu obitelj i njen sklad. Razbijanje tog sklada dovelo je do problema u Tajaninom djetinjstvu. Ona nikada u tih 12 godina nije vidjela svog oca, nije bila potpune sreće jer joj je nedostajala obitelj. Ona je tražila utjehu u medvjedu kao simbolu topline i nečega što je sasvim njeno. Cijeli je Tajanin život simboličan, predstavlja prošlost koja ne može biti obnovljena, predstavlja tugu u hladnom djetinjstvu, okrnjeno srce koje nitko ne vidi niti pokušava vidjeti, ne razumije dobrotu i ne prihvaća iskrenost.

6.TEMA

Tema : Ratno doba, II. svjetski rat i djetinjstvo djevojčice Tajane

7.IDEJA ILI PORUKA

Ideja ili poruka knjige jest da sačuvamo iskrenost djetinjstva, da se oslobodimo od duhovne ograničenosti i da nikome ne poželimo tako nešto kroz što je prošla Tajana

8.IZDVOJI PROBLEME KOJI SU TE NAJVIŠE ZAOKUPLJALI DOK SI ČITAO ROMAN

Misli koje su mi se vrtile po glavi cijelo vrijeme dok sam čitao knjigu, jest kako sve to opisuje jedno djetinjstvo puno sukoba, nezadovoljstava, bez sigurnosti, bez ljubavi. To je djetinjstvo koje si ne mogu uopće zamisliti. Pitao sam se : “Da li će se Tajana vratiti životu i odraslima nakon onoga što je život njoj dao? Da li će Tajana ipak uspijeti nadvladati to zatočeništvo svog duha? Hoće li uspijeti izvući najbolje u budućnosti i tako pokazati drugima što je ona željela?” No, to možemo samo nagađati i čekati da nam autorica dade naslutiti odgovore na takva pitanja.


9.IZDVOJI NAJZANIMLJIVIJE KOMENTARE KOJI SE ODNOSE NA :

a) Politiku

“…inače društvo joj je bilo strašno dosadno, sami odrasli ljudi koji su pričali viceve i govorili o politici. Politika je bila još jedna nerazumljiva riječ, kao platonska ljubav, kao mačekovac i frankovac…”,citat, str.33

“…samo su hitlerovci imali veze s Hitlerom, bilo je očigledno da taj čovjek postaje važniji i da to ima veze s ratom…”, citat, str.33

“Ali rat je bio svuda oko njih, Hitler se motao vrlo blizu, odrasli su stalno govorili o politici…”,citat, str.57

“…taj Hitler neće mirovati, to je novi Napoleon , teško onome tko je Židov, traži se svjedodžba o arijevskom porijeklu, važno je i tko ti je bila baka i djed, pa čak i šukundjed…”, citat, str. 75

b) Kulturu

“Tajana je lutala gradom i upoznavala razne ljude, razgovarala je s prosjacima i djecom koju je njena mama smatrala ciganskom, djeca su bila bosa, ali bezbrižna i unjihovim kućercima bilo je veselo, izbijale su svađe, ali nekako svjetlije i manje bolne, vikali su i praskali, pa su se opet i smirili, očevi su držali djecu na koljenima, majke su često puta u prolazu, kao uzgred, milovale i ljubile svoje dječake i djevojčice. Tajani se činilo da je nikada u životu nitko nije poljubio, osim za Božić i za Uskrs, a to je bilo nekako službeno, nije bilo iznenadnog maženja, kiše poljubaca, sigurnosti da dolaziš u dom gdje te čekaju.”, citat, str.36

“Tajanina predstava bila je uvijek kratka, mama je rekla da se ne zna ponašati, a to je bilo i točno, ona je uvijek mrzovoljno šutjela, odgovarala sa da ili ne , ne bi se dovoljno zahvaljivala na darovima, nije htjela biti kao tetica, zapravo nitko nije morao ništa donijeti, zahvalnost je ljigava stvar, kao hladna i mrtva riba.”, citat,str.47

c) Odnose među ljudima

“…uvijek je govorila ono što misli i zato su je smatrali zaostalom.”,citat, str.14

“Dobrota se prezirala, uvijek su zli ljudi dobro prolazili osim u nježnim, poučnim pričama, a novi tata bi za stolom govorio, što si bolji to ti manje vjeruju, nastupaju strašna vremena, bit će rata, a onda nam je svima odzvonilo.”,citat,str.14

“Tajana je lutala gradom i upoznavala razne ljude, razgovarala je s prosjacima i djecom koju je njena mama smatrala ciganskom, djeca su bila bosa, ali bezbrižna i unjihovim kućercima bilo je veselo, izbijale su svađe, ali nekako svjetlije i manje bolne, vikali su i praskali, pa su se opet i smirili, očevi su držali djecu na koljenima, majke su često puta u prolazu, kao uzgred, milovale i ljubile svoje dječake i djevojčice. Tajani se činilo da je nikada u životu nitko nije poljubio, osim za Božić i za Uskrs, a to je bilo nekako službeno, nije bilo iznenadnog maženja, kiše poljubaca, sigurnosti da dolaziš u dom gdje te čekaju.”, citat, str.36

d) Odnose prema Židovima

“…Edita Goldberger dolazila je samo u sumrak, morala je nositi sprijeda i straga veliku žutu zvijezdu, to je značilo da je ona Židov…”,citat,str.74

“…Edita Goldberger ulazi u njihovu kuću, ona je Židovka, nju treba izbjegavati, mora se čuvati čistoća rase, zar ne shvaćaš, na svijetu moraju živjeti samo visoki, lijepi i plavi ljudi, svijet mora biti divno uređen, a mi ćemo u njemu uživati, neki robovi će ga obrađivati kao u starom vijeku, a poslije ni to neće biti potrebno, jednostavno bacit ćemo suvišne ljude u smeće.”,citat,str.76

“…samo se sirota Edita Goldberger bojala i nije htjela doći, kakve su to ludosti, ona je mamina prijateljica i nikakav Hitler se ne može u to miješati.”,citat,str.78

“…o tome kako je nestala Edita Goldberger. Ona je dolazila mami u posjete, nosila je žutu traku i židovsku zvijezdu, dolazila je uvijek u sumrak, nikada po danu, a Tajana je jednom vidjela kako ljudi za njom pljuju i kunu.”,citat,str.88

10.JEZIK ? ZAŠTO GERMANIZAM ?

Jezik koji se koristi je svakodnevni, uglavnom u žargonu. Iako se radnja odvija u Zagrebu, ljudi u svakodnevnom govoru koriste i neke izraze iz njemačkog jezika.
“…Tvojoj mamici je uvijek išlo kak po žnorici, a meni nije niš štimalo i samo su me nacukavali sim i tam. I pokojni tata je bil šuft, samo je grosmama bila dobra, a i ona je bila preveč škrta, no to ti je tak, drago moje dete, moraš se šmajhlati…”
(citat str. 103).
Na ovom tlu, gdje se radnja priče odvija, uvijek je bio prisutan utjecaj Austrije i Njemačke pa se to odrazilo i na jezik stanovnika ovog dijela Hrvatske.

11.MIŠLJENJE O KNJIZI

Ovo je vrlo osjećajno ispričana priča o jednom djetinjstvu i teškoj svakodnevici u predratnom i ratnom razdoblju. Autorica je uspješno prenijela radnju i djetinjstvo jedne djevojčice koja raste i sazrijeva u jednom preteškom vremenu. Također su vjerno preneseni Tajanini pogledi na život i njeni stavovi prema problemima s kojima se susreće. Time nam je priča postala bliža srcu i sigurno neće biti zaboravljena.

VJEŽBANJE ŽIVOTA












EVO DOLE JE TEKST NE PLASI SE ODMAH!!!!!






Nedjeljko Fabrio




Vježbanje života






















Bilješke o piscu

(Split, 14. XI. 1937.) Osnovnu školu polazio je u Splitu i Rijeci, gimnaziju u Rijeci, a diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je u Rijeci kao urednik, voditelj Centra za kulturu i dramaturg narodnog kazališta "Ivan Zajc", zatim kao urednik dramskog programa HTV u Zagrebu. Od 1989. do 1995. predsjednik Društva hrvatskih književnika.

Bibliografija Nedjeljka Fabria
Romani: Vježbanje života (1985), Berenikina kosa (1989), Smrt Vronskog (1994)

Pripovijetke: Partite za prozu (1966), Labilni položaj (1969), Lavlja usta (1978), Izabrane pripovijetke (1990)

Drame: Reformatori (1967), Admiral Kristof Kolumbo (1968), Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara? (1969), Meštar (1970), Kralj je pospan (1971), Magnificat (1978)

Eseji: Odora Talije (1963), Apeninski eseji (1969), Štavljenje štiva (1977), Kazalištarije (1987), Maestro i njegov šegrt (1997), Koncert za pero i život (1997)

Prijevodi s talijanskoga (izbor): Luigi Fiorentino: Drevni Morteti (1964), Između krasa i talasa (1966), Luigi Pirandello: Gorski divovi (1968), Alberto Moravia: Raj (1971), Pier Paolo Pasolini: Pjesme (1973), Vincenzo Cardarelli: Pjesme (1974), Sandro Penna: Četiri stotine stihova (1977), Carlo Goldoni: Lepeza (1978), Piero Chaira: Biskupova soba (1978), Posljednji dio puta, I-II (Talijanska pripovijetka 1945-80), Scipio Slataper: Moj kras (1985), Leonardo Pinazuti: Giacomo puccini (1997)

Romani Nedjeljka Fabria

U romaneskoj duologiji Vježbanje života (1985) i Berenikina kosa (1989) Nedjeljko Fabrio problematizira talijansko-hrvatske odnose na jadranskoj obali u dugome vremenskom razdoblju, i to prateći egzistencijske drame pojedinca i kolektiva.
Posrijedi je modernizirana varijanta povijesnog romana u kojem se ispreplitanjem dokumentarne građe, historijskih zbivanja i fikcijskih "dopisivanja" postižu osobiti učinci. Pojedinačne egzistencije kod Fabrija su redovito žrtve globalnih odnosa: politike i nacionalne mitologije. Djela pokazuju svojevrsnu opsjednutost poviješću koja se interpretira kao izvor zla, stradanja i patnje. Karakteristični pojavni oblici povijesti su ratovi, okupacije i progoni. U Fabrijevoj umjetničkoj viziji čovjek je potrošni materijal povijesti, marioneta kojom upravljaju mehanizmi vlasti i ideologije. Veliku pozornost autor posvećuje stilu i jeziku, koristi se postupcima posuđenima iz glazbe (kontrapunkti, provodni motivi, eufonijski efekti), a česti su i tipično postmodernistički efekti (samosvjesna naracija, poigravanje pripovijednim konvencijama, dupliranje narativnih glasova i sl.). U intertekstualnom romanu Smrt Vronskog (1994) umjetnički je odgovorio na neposredan izazov – problem Domovinskog rata.

Fabula


Knjiga Prva

- otac je doveo sina, Carla, u brodogradilište svom starom prijetelju jer ga nije imao čim prehraniti
- otac se zvao Timoteo, a sin, Carlo, dobio je ime po savojskom kralju, jer je tada njegov otac ratovao u austrijskoj vojsci protiv Napoleona
- prisjetio se toga i to rekao sior Toninu, kojemu je namjeravao dati sina
- sior Tonina je pristao da Carlo ostane kod njega, a otac je još poručio sinu na rastanku: "Ne osvrći se nikad. Ako ti tko stane na put, a ti mu se ugni. Zapamti to i bit ćeš sretan. "
- Carlo je odrastao u brodogradilištima i slušao priče o "obećanom gradu", Rijeci
- pisac opisuje kako je Rijeka izgledala u četiri godine pod francuskom vlašću (18.-19.)
- nakon toga su se Mađari okomili na Rijeku i govorilo se o tome u Italiji
- tako je Carlo, 1822., došao u Rijeku
- brzo se probio i postao vrsni konopar, a zatim je pravio i trgovao konopljem
- jednog dana se osamostalio i našao ljude koji su radili za njega
- sam je sebi rekao da je utekao iz gladi, došao u Rijeku i da se više ne vraća kući; sjetio se očevih riječi
- domino je bila njegova omiljena igra, a govorio je da su svi ljudi upleteni u neku igru (26.)
- Carlo se oženio s Fanicom i ona je ubrzo zatrudnjela i htjela je roditi u maminoj kući u Gomili
- napokon je rodila, ali uz pomoć liječnika kojeg su prekasno pozvali
- rodio se sin Fumulo,a Fanica je od poroda umrla
- ukrajinsko žito se nakupljalo u hrvatskom primorju i stizalo je iz luke Odese
- došao je jedan riječki Englez iz Engleske i pričao o tome kako bi trebalo industrijalizirati zemlju i grad Rijeku, ali je ubrzo morao otići jer su se ljudi na njega okomili
- Carlo je sa sinom Fumulom živio malo dalje od grada i išao na izlete
- čuli su za pojavu parobroda i željeznice koja bi trebala doći do Rijeke
- Carlo je rekao da on ne bi nikom koristila
- Fran je se sa svojim unucima Jakovom (10), Jovaninom ( i Josipom (3) spremao otići u vinograd
- bojao se Francuza, a kad je čuo vijest da je u Parizu izbila buna i da je kralj Ludovik Filip srušen s prijestolja, sjetio se kako su Francuzi objesili njegovog brata, Matiju
- Francuze su svi mrzili u vrijeme Ilirskih provincija
- vrijeme je to burnih događanja i bana Jelačića, pobuna protiv Mađara
- Fran je govorio da je svijet poludio i zbog toga mu je bilo drago
- sa Franom su stanovali i sin mu, Jožica, njegova žena, Tonka i sinovi
- Tonka je toga dana išla odvesti blago na pašu i vidjela je vojsku pa se vratila i javila svojima
- kad je vojska prošla poslala je Tonka Jakova doa ode po oca, Jožicu, i da mu kaže da se vrati kući
- vojska se našla pred gradom Rijekom i vice-kapetan grada je predao Rijeku 31. kolovoza 1848
- ljudi su bili sretni i tako su i dočekali vojsku, izvikivali su: "Živio naš ban Jelačić"
- prvo je Josip Bunjevac, podžupan Zagrebačke županije i banski povjerenik projahao kroz grad sa dva zapovjednika konjičkih vodova, a zatim je ušla i pješadija
- došlo je do tučnjave između građana koji su bili za Hrvatsku i onih koji su bili za Mađarsku Rijeku i za autonomiju
- u toj je tučnjavi skoro stradao Fumulo, kojeg je spasila jedna gospođa
- talijanski jezik je i dalje ostao službeni i dotadašnja prava su ostala nepromijenja u Rijeci, ali se promijenio politički status grada (53.-54.)
- Jelačić je 13. studenog postao gubernatorom Rijeke
- po Lujzijanskoj cesti vozila je jedna diližansa sa istaknutim časnicima i jednim austrijskim majorom
- on je izašao u Severinu, a trojici časnika se pridružio jedan Slovenac, hidrograf
- u Skradu su svi izašli, a došli su novi putnici koji su putovali za Rijeku: žena, Flora, slikar, Židov i neki muškarac u narodnoj surki s gajtanima
- muškarac je rekao da je Hrvat i da je uz ilirski pokret, a Židov je rekao da bježi na jug, u Rijeku, što dalje od Mađarske u kojoj je buktio rat
- u Rijeci muškarac (Fran Kurelac) će raditi u jednoj gimnaziji, a Židov će otvoriti fotografsku radnju
- na stajalištu u Rijeci Floru su dočekale neke djevojk, a učitelja, Frana Kurelca, ravnatelj gimnazije i jedan Čeh, direktor gimnazije u Ljubljani
- jedan batulj pješaka, Talijana, se utaborio u Rijeci
- ljudi su ih došli vidjeti, pa je i Carlo otišao
- pričao je s jednim talijanskim vojnikom i saznao da vojska ide u Mađarsku i da mu je otac umro
- rekao je vojniku tko je i da pozdravi njegovu sestru, sora Mariju, ali vojnik to nije uspio učiniti jer je poginuo u ratu
- Carlo je rekao Fumulu da mu je umro djed
- zajedno su otac i sin provodili dane i Carlo mu je pričao priče (69.-70.)
- u Rijeci su se ljudi počeli zvati Croate i počela se isticati hrvatska trobojnica na brodovima
- Jožić se veselio novoj vlasti i želio je da djeca "vide Hrvatsku" bana
- banabečki Dvor je donio novi ustav kojim su se nametnuli Hrvatima jer se im zaprijetili, ako ga ne prihvate, da će ih držati pobunjenicima, kao i Mađare
- ljudima je nametnut apsolutizam i opet je propalo hrvatsko gospodarstvo
- umjesto do Rijeke, izgrađena je željeznica od Siska, a Rijeka je zaboravljena
- jedrenjake je polako zamjenjivao parobrod
- jedan Čeh, Vit Otokar Dobiaš je naslikao Carlov portret
- jednog dana u luku su uplovili parobrodi ("crni jedrenjaci")
- kraj školske godine – Jovanin Despot čita naglas "Govor o preporodu knjige slovinske na Jugu" – koji je napisao Fran Kurelac
- tom događaju su prisustvovali svi učitelji u gimnaziji,a Fran Kurelac je otpušten zbog toga
- Fumulo je pitao Carla da li mu je majka bila Hrvatica
- Carlo je odgovorio da je, a Fumulo je rekao da su njegovi prijatelji u školi protiv Hrvata jer su oni krivi za ovakav težak život
- Fumulo je odrastao i vidio je kad je u posjet gradu došao Franjo Josip
- njegovo ime je odtada bilo "utkano u ratni sjaj tih dana", ali zabunom; on to nije nikom rekao pa ni svojoj kćerci Mafaldi
Objavio/la merimasuljagic u 22:01, 0 komentar(a), print, #

Ivan Gundulić



Osman






Ivan Gundulić rođen je 9. 01. 1589 u Dubrovniku. Cijeli je život živio u rodnom gradu gdje je i umro 08. 12. 1638.

U Dubrovniku je završio humanističku gimnaziju, gdje mu profesor bio pisac i prevoditelj, autor nadopune Tassova Oslobođena Jeruzalema, Camillo Camilli. Gundulić 1608. godine ulazi u Veliko vijeće, a od 1638. godine član je i Malog vijeća. Oženio se 1628. godine Nikom Sorkočević s kojom je imao sinove Frana, Šiška i Mata, te kćeri Madu i Dživu. Iako je bio strog i odlučan, nije bio osobito zainteresiran za sjednice, pa su mu nadležna tijela izricala opomene i novčane kazne bezuspješno se nadajući da će ga tako privoliti da sudjeluje na sjednicama. Obavljao je različite javne službe, te je bio sudac, senator, carinski službenik, nadzornik oružarnice, nadzornik žitnice itd. Istovremeno se bavio obiteljskim poslovima i odvjetništvom. Gundulić je dva puta bio knez Konavala, a da ga rana smrt nije spriječila, najvjerojatnije bi bio biran za kneza Republike.

Posljednjih godina svog života Gundulić piše složeni ep Osman, koji je, iako sačuvan u velikom broju rukopisnih primjeraka, tiskan tek u 19. stoljeću. Iz neutvrđenih razloga Osmanu nedostaju dva pjevanja (14. i 15. ) koja je nadopunio I. Mažuranić. Autori starijih i manje uspješnih nadopuna Osmana su P. Sorkočević i M. Zlatarić. I drugo Gundulićevo slavno djelo, polimetrična pastorala Dubravka, izvedena 1628. godine u Dubrovniku, ostala je u rukopisu sve do 1883. godine. Dubravka nije prvo Gundulićevo dramsko djelo, već je on autor i deset drama, kojih se, nazivajući ih porod od tmine, odrekao u predgovoru za Pjesni pokorne kralja Davida (Venecija, 1621). Od drama koje Gundulić spominje u predgovoru u potpunosti je sačuvan prijevod Rinuccinija , odnosno Arijadna, te Prozepina ugrabljena, dok su Dijana i Armida samo djelomično sačuvane. U istom predgovoru Gundulić se odriče i svojih mladenačkih ljubavnih pjesama, koje se smatraju izgubljenima. Sačuvano Gundulićevo svjetovno pjesništvo uključuje prijevod G. Pretijeve Amante timido (Ljubovnik sramežljiv), prigodnicu Visini privedroj Ferdinanda II. velikog kneza od Toskane, te elegiju Žalosno cviljenje u smrt gospođe Marije Kalandice.
Pjesni pokorne kralja Davida sadržavaju slobodne prepjeve biblijskih psalama, kojima je pridodana teološko-meditativna pjesma Od veličanstva božijeh. Pobožne je tematike su i Suze sina razmetnoga, djelo nastalo na tragu religiozno-didaktičnih djela talijanskih pjesnika (L. Tansillo i E. Valvasone). Suzama sina razmetnoga Gundulić utemeljuje žanr religiozne poeme, koji će nasljedovati I. Bunić, I. Đurđević, A. Kanižlić i dr.

Tekst Pjesni pokornih kralja Davida i Gundulićevih kraćih pjesničkih sastava donosimo prema izdanju: Djela Dživa Frana Gundulića, drugo izdanje, prir. Đuro Körbler, Stari pisci hrvatski knj. 9, JAZU, Zagreb 1919.

Gundulićev je ep Osman postao predmetom znanstvenog proučavanja tek krajem 19. stoljeća, no to ne znači da je najznačajnije Gundulićevo djelo ostalo nepoznato čitateljskoj publici. Ep je veličan (tekst je pisan krajem 1637. i u tijelu 1638. ), rado čitan i stoga u 17. i 18. stoljeću više puta prepisan. Gundulićevu rukopisu nedostaju dva pjevanja. Nisu poznati razlozi zbog kojih je ostala praznina na mjestu 14. i 15. ili 13. i 14. pjevanja, nakon koje slijedi još pet odnosno šest kronološki povezanih pjevanja. Možda Gundulić nije stigao dovršiti ep, jer umro je 1638. pa možemo pretpostaviti da pjevanja nisu onim redoslijedom kakvim su nanizana pred čitateljem ili su spomenuti dijelovi epa jednostavno izgubljeni. Kako su nepostojanjem tih pjevanja neke fabularne linije ostale nedovršene, svakako je bilo potrebno dopjevati Gundulićevo djelo. Mnogi se likovi više nisu pojavljivali od 16. pjevanja nadalje, a događaji vezani uz njih, a spominjani od 1. do 13. pjevanja, ostali su nepoznati. Dopjevatelji su, upotpunjavajući ep, zaokruživali pojedina fabularne linije. Najpoznatiji dopjev zasigurno je onaj Ivana Mažuranića iz 19. stoljeća.

Gundulićev Osman započinje refleksijom o ljudskoj oholosti.

Ah, čijem si se zahvalila,
tašta ljudska oholasti?
Sve što više stereš krila,
sve ćeš paka niže pasti.

Ista govorna perspektiva poslije prelazi u razmišljanje o ljudskoj prolaznost. I u njemu autor poziva muze kako bi se uz njihovu pomoć osigurala uspješnost pripovijedanja, a odmah je dan i sažetak epa. U invokaciji se otkriva da je tema epa poraz turske vojske kod h
Hoćima te smrt Osmanova.

U prvom pjevanju Osman odlučuje nakon neuspjeha u Poljskoj, okupiti novu vojsku da bi povratio narušenu slavu. Zbog nepovjerenja u svoje janjičare, odlučuje objaviti da se sprema na hodočašće u Meku. Svoj je plan izložio najpouzdanijim suradnicima. U drugom pjevanju oni savjetuju što bi trebao učiniti. Osman prihvaća savjete o pronalaženju plemenite žene preko koje bi potomstvom mogao učvrstit prijestolje i o sklapanju mira s Poljacima. Nije prihvatio savjet o pogubljenju svog strica Mustafe koji će mu na kraju doći glave. Ali-pašinu putovanju u poljsku posvećeno je treće pjevanje. Na tom se putu pripovijeda o borbi s Poljacima, romantičnoj ratnici Sokolici koja je zaljubljena u sultana, o Krunoslavi, zaručnici poljskog plemića Korevskog koja se nakon njegova zarobljavanja pridružuje poljskoj vojsci i bori se sa Sokolicom. U šestom pjevanju Krunoslava odlučuje prerušena u ugarskog plemića krenuti u Carigrad, ne bi li otkupila zaručnika koji je tamo zatočen. Istodobno Kazlar-aga traži djevojke za Osmanov harem i doznaje za lijepu Sunčanicu koja živi u srpskom selu Smederevu. Nakon što ju je oteo Osman mu naloži da dovede u Carigrad i Sokolicu. U devetom pjevanju pripovijeda se sukob između Sokolice i poljskog kraljevićaVladislava. Vladislav svladava Sokoličinu družinu, ali je zadivljen njezinom hrabrošću odmah oslobađa. Sokolica obećaje da više neće ratovati po poljskim zemljama i kreće put Carigrada. Slijede pjevanja koje govore o Ali-pašinu dolasku na poljski dvor i uspješnim pregovorima. Ali-paša razgledava slike s prizorima hoćimske bitke. On u bježećim turskim vojnicima prepoznaje i svoj lik. U sljedećem pjevanju govori se kako Lucifer nezadovoljan primirjem šalje u Carigrad demone koji bi uz pomoć hodža trebali pobuniti janjičare i narod protiv Osmana. Pobuna i Osmanova smrt ispripovijedane su od 16. do 20. pjevanja. Pobunjenici zarobljavaju Osmana, svlače s njega odjeću, posjednu ga na kljuse i vode do novoustoličenog sultana, njegova strica Mustafe. Ep završava dugim Osmanovim monologom, u kojem se prisjeća slavnih predaka i žali što mu carstvo otimaju podanici, i naposljetku, njegovom smrću.

Ep je sastavljen od tri glavne fabularne linije: prva vezana uz hoćimsku bitku, druga o putovanjima dvojice turskih podanika Ali-paše od Carigrada do Varšave zbog sklapanja primirja i Kazlar-age od Carigrada do Srbije da bi Osmanu našao ženu plemenita roda. Pripovijedanje ne teče kronološkim slijedom i obrađuje povijesno razdoblje od tri mjeseca. Različitim postupcima integracije u ep su ušli udaljeni povijesni prostori i različito udaljena pripovjedna vremena. Neobična raslojenost potakla je neke povjesničare književnosti na sumnju u jedinstvenost djela. Postoji, naime, tvrdnja da je Osman sastavljen od dviju samostalnih epskih cjelina: Vladislavijade – koja je posvećena zbivanjima u Poljskoj i Smrti Osmanove – koja obuhvaća sudbinu mladog sultana.

Osan je u epu prikazan kao lijep čovjek, crnih očiju, sjajne kose i rumenog lica:
Mlađahan se car ponosi
ispod toga lip nad svima:
crne oči, zlatne kosi,
a rumeno lice ima.
Osman se svojim ponašanjem izdiže iznad svojih neprijatelja koji potječu iz kruga janjičara. On im oprašta premda zna za njihovu pobunu i ne uzima pratnju jer je uvjeren kako mu je carska kruna dovoljna zaštita. Budući da je stavljen u mnoge antitetičke parove kao što su npr. Daut, Mustafina majka pa i sam Mustafa, Osmanu su zajamčene čitateljske simpatije. Mladi ja car dan opisom "nekada" i opisom "sada". Na početku epa opisana govorna perspektiva prati sjaj Osmanove moći:

U zelenoj tuj haljini,
zlato i biser ku nakiti,
s podvitijem sprid kolini
sjedi Osman car čestiti.

Veo na rusnoj glavi okolo
snježan svit mu je u sto dijela,
a u kamenu dragu oholo
sunce sja mu vrh čela.
(II, 81-88)

Na kraju ona još više pojačava stanje u kojem se junak našao nakon pobune, kada ga janjičari odvode u Jedi-kulu:

Konj biješe ovi okoš, mladan

go, star, sadnit, tromijeh stopa:
mješte uzde ga bojnik jedan
smuca za oglav konopa.

Tim gologlav car na njemu
tad u kratkoj toj haljini
po prilici i po svemu
viđaše se rob istini.
(XX, 49-56)

Poljski kraljević Vladislav predstavljen kao pobjednik u bici protiv Turaka, kao netko tko je u tom trenutku odlučio o Osmanovoj sreći i kao "sivi soko od sjevera" prerasta u simbol kršćanske pobjede. On je malo kad izravno uključen u radnju; pojavljuje se kao sudionik u borbi sa Sokolicom, ali je često prisutan u iskazima drugih aktera priče:
…on sam turskoj vojsci odoli
i od nas mrtvijeh gore uzdiže,
i od krvi rijetke proli
od Nestera šire i više.
(IV, 61-64)

U epu se javlja i mnoštvo ženskih likova od kojih važnu ulogu imaju tek Sokolica i Krunoslava. Sokolica je opisana kao mlada, hrabra i romantična ratnica koja je zaljubljena u Osmana. Krunoslava je zaručnica poljskog plemića Korevskog. Nakon što ga u hoćimskoj bitci Turci zarobljavaju, ona riskira svoj život, i odlazi u Carigrad da bi ga prerušena u ugarskog trgovca otkupila. Ona time dokazuje svoju doživotnu odanost i privrženost zaručniku.

Stihovi epa večinom su osmerci, ali javljaju se i duži metri (deveterci, deseterci). Rima je unakrsna:

Da poklisar caru mladu
mir donijeti bude prije
iz Varšave u Carigradu
putujući miran nije;

ne poteži mu ga tjera
želja oglasit kako uzroči,
društvo Sunca od Sjevera
do Mjeseca od Istoči.

Analiza retoričkih figura osvjetljava ep u izrazito baroknom svjetlu. Vrlo je često upotrebljavan repertoar stilskih sredstava tipičan za barok. To su hiperbole, personifikacija, metonimija, anafora, gradacija, simetrično nabrajanje, kontrasti, igre riječima i naravno metafora i antiteza. . Gundulić nerijetko upotrebljava i narodnu frazeologiju (bijeli grad, suho zlato, sinje more, vedro čelo, itd. ). Pojavljuju se i stihovi koje prepoznajemo kao stalna mjesta Gundulićeva pjesništva. Dovoljno je spomenuti motiv prolaznosti i motiv slobode, tipičan za Dubravku:

O slobodo slatka i draga,
izvrsno te vik ne ljubi,
ni poznava tvoga blaga
tko te ovako ne izgubi.
(VII, 113-116)

Jezik Osmana je štokavski jekavski s vrlo mnogo ikavskih i nekoliko ekavskih oblika. Kao barokni pjesnik kojemu je glavna stilska osobina bujnost u izražavanju , Gundulić je morao imati i bogat rječnik, a njegovi nam stihovi pokazuju da ga je i imao.

Najveće Gundulićevo djelo, ep Osman, čija je osnovna tema tursko-turski sukob, genealoški je složen žanr. Pjesnikova oštroumnost prisutna je u svakom stihu da bi čitatelja što više začudila. Misaone riječi o životnoj prolaznosti, o slobodi i ljudskoj oholosti istodobno navode čitača na spoznaju o njegovu mjestu gdje je sve tek trenutak jedan.

GEORGE GORDON BYRON


PUTOVANJE CHILDA HARALDA





1. TEZA

BILJEŠKA O PISCU:

BYRON, George Gordon (22. 1. 1788. - Missolonghi, Grcka, 19. 4. 1824.), engleski knjizevnik. Potomak Normana, sin “ mahnitog Jacka “ i ekscentricne majke, Byron je bio u prilicnoj mjeri nasljedno opterecen. Neko je vrijeme, koa lord, sudjelovao u radu Gornjeg doma istakao se govornickom vjestinom. Njegova primamljiva vanstina i zanimljiva licnost ucinila ga je ljubimcem zena. Nakon razvoda, indiniran klevetickom hajkom, napusta zauvijek Englesku. Putuje cijelom Europom i Bliskim istokom. Neukrotiv je buntovnik: uplece se u zavjeru talijanskih karbonara; protjeran iz Italije odlazi u Grcku, gdje moralno i materijalno pomaze njezin oslobodilacki pokret i umire u taboru ustanika.

Byron jedan je od najistaknutijih engleskih knjizevnika. Glavna su mu djela: Putovanje Childa Harolda, Don Juan, The Giaour, The two Foscari, Cain, Heaven and Earth, itd. Osobito je poznata i poema The prisoner of Chillon.

Byron je u poeziju uveo nekoliko glavnih motiva revolucionarnog romantizma: idealizira primitivne domoroce, junaci su mu strastveni borci i razocarani individualisti koji mrze suvremeno drustvo. Byronovim djelima dominira slobodarska misao i protest protiv zla u zivotu. Svojim buntovnim stavom, titanizmom, satirckim duhom i melankonijom Byron je izvrsio snazan utjecaj na ostale romanticare te pored Shakespearea najvise utjecao na knjizevnost XIX. stoljeca.












2. TEZA

STIL PISCA:

U Byronovim djelima romanticki zivotni nazor predstavlja se u svom definitivnom obliku. Byronovi junaci osjecaju potpun nesklad izmedu sebe i svojih moralnih nacela, drustvenim konvencijama i upravo to osjecanje nesklada i raskola uzrok je radanja osjecaja promasenosti, usamljenosti, suvisnosti...

Uzore za svoje junake Byron je trazio u svom vlastitom zivotu, tako da se njegov zivot doima kao zivot najizrazitijeg romanticnog junaka. Njegovi junaci su individualisti s burnim unutarnjim zivotom koji u sebi nosi crte demonskog.







3. TEZA

ANALIZA DIJELA:

Byron u svom velikom i znacajnom djelu Putovanje Childa Haralda opisuje covjeka koji nije nasao svoje mjesto pod suncem, covjeka koga je sredina odbacila i nije mu namjenila neku drustvenu ulogu. Njega odbacuju oni koji su mu bili najmiliji i zbog toga primoran je otici iz domovine koju je toliko volio. Njegova jedina utjeha je borba s prirodom, s olujama i valovima. Dok mornar zali za domovinom, zenom i djecom koji ostaju sada sami, on ne zali za nicim, samo zali sto je postao bezosjecan, bez zelja i nekog odredenog cilja, ustvari on zali sto ne zali za nicim.

Odlomak iz Putovanja Childa Haralda

...Zasicen svime, izgubljivsi san o sreci
On je prestao da se s drugima vida
U ocima su mu katkad sjale suze
Al´ ponosni Childe im nije davao slobodu

Oduzet tugom on je lutao usamlen
I odlucio da svoj rodni kraj
Napusti krecuci na dalek put

Pokoren samo svojim teznjama
Nije se mogao umiriti sa vladajucim zlom
Pun ponosa, Tudim mislenjima nije vjerovao.

I shvatio je, gledajuci prezirnu janilu,
Da moze, napustivsi svijet, zivjeti u sebi samemu...

Upravo iz ovih stihova vidimo kakav je bio Child, covjek koji se nije mogao umiriti s vladajucim zlomom. Vidimo da je to covjek koji prezire drustvo, ovaj svijet, covjek koji je zasicen svime, koji je izgubio san o sreci.




4. TEZA

POZDRAV DOMOVINI:

...Zbogom! Zbogom! - Rodni zali
Vec s´ otimljim oku mom
vjetar huce, ricu vali,
a galebi grakcu k tom.
Ono sunce gdje zapada,
Tamo je i nama poc!
Teb´ I njemu zbogom sada,
Domovino - laku noc!...

Ovaj dio govori nam kako Childe ostavlja svoju domovinu. Tu je kraj njegova zivota u domovini, a ujedno pocetak lutalackog zivota, pocetak potrage za novom, nezamagljenom i autenticnom istinom.

Ako imate jos neku prepisanu lektiru mozete napisati i druziti se ovde, komentarisati. Ako Vam treba neka potrudicemo se da je nadjemo

Jama - Ivan Goran Kovacic


ANALIZA PJESME

Pjesma je razvijena na principu kontrastiranja ili suprostavljanja različitih vrijednosti. Tako se na samom početku javlja stih : "Krv je moje svjetlo i moja tama". Već se iz ovog prvog stiha sluti da će u djelu biti dominantna tri elementa: krv, svjetlo i tama. Prva riječ je "krv" - ovdje simbol zvjerstva, zločina, uništenja jer se prosipa, otiče i donosi jezu. Ona je i "svjetlo" kao izvor života, ali, vidimo, sa njom ide i "tama" koja dolazi nakon svjetla. Tama odnosi pobjedu nad svjetlom i život postaje gusti mrak, završava u mraku: zločinac, oštrim vrhom kame, žrtvama vadi oči da bi, na kraju svih muka, žrtve završile u tami duboke jame.

Sam čin vađenja očiju izaziva grozu i jezu. Jeza izvire iz slika grozomornih detalja: krv se iz praznih očinjih jama sliva niz lice, krvava krvnikova kama... Užasavajući prizori se uvećavaju naradbom dželata da žrtva- svaka od njih- zgnječi svoje oči. To je ta jeziva slika kojom se završava prvo pjevanje. Žrtva više nema oči, vid je izgubljen, ali ne i sjećanje na jednu raniju svjetlost, životonosnu svjetlost koja simboliše ljepotu života i zadivljujuće prizor svijeta. Nosioci te svjetlosti su ptica, drvo, rijeka, pa zato i :"Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!/ Mjeseče! Svijetlo ko majčino mlijeko!" Ali ostaje i vizuelni utisak u svijesti jedne druge sablasne, rušilačke svjetlosti. To je svjetlost u vidu odbljeska: " blijesak munjevita noža" i "bijela krvnikova koža" jer "do pojasa svi su bili goli/ I tako nagi oči su nam boli". U drugom pjevanju mučenja se nastavljaju, i sva ta mučenja imaju za cilj da čovjek što više obezvrijedi i ljudsko biće poništi: onesvješćene mokraćom svjeste, probadaju im uši, bičuju ih, kroz uši im provlače žicu. Radnju prate zvučne slike koje su zamjena za čulo vida: jauk i plač mučenika prati objesni smijeh, cerekanje, grohot i neumjesne šale zločinaca:"eh, jednu malu vidio sam danas."


Treći dio jame produbjluje patnje žrtve: jedna žena završava u ludilu; neko je pokušao da pobjegne i taj je bio ubijen. Pored nanošenja fizičkpg bola, javlja se i psihičko mučenje- uvrede: "Dupljaši", "ćore", "lubanje mrtvačke". Krik žrtve sada prelazi u urlik, a put jedini je do jame. Žrtva, pošto je lišena čula vida, sluhom pokušava i uspijeva da odredi svoju poziciju u redu i u odnosu na sva dešavanja, i da rekonstruiše sva zbivanja oko sebe. I dok se mučenja smjenjuju i bolovi traju, u prirodi ravnodušnosz spram stradanja žrtava i udesa ljudskog: "negdje je cvrčsk pjevo". Četvrto pjevanje potencira bacanje žrtava u jamu: "Čuh meki udar, i mesnata vreća/ Padaše dugo..." Žrtva biva dovedena do jame, a onda slijedi jedan udar kame u grlo, drugi u pleća. Krike i zapomaganja žrtava u jami ućutkuje prasak bombe. Tada se gasi i poslednji "jauk", "jecaj" i priklano "ciktanje" žrtve u jami. Stravični put do jame , bolje reći do pakla naci ce i stradalnik koji kazuje o zločinu (peto pjevanje). Njegova funkcija je da posvedoči i o dešavanjima u jami i da tako pruži cjelovitu sliku o zločinu. Od šestog pjevanja počinje doživljaj subjekta u jami: polumrtvi ljudi, mrtva i već hladna tijela klize po krvi i sluzi "kao mrtve ribe studena tjelasa". Osnovno i dominantno osjećanje je sada jeza koja se naročito pojačava u trenutku kada subjekat- umjesto da začepi usta koja vrište- u očne duplje starice zabada svoje ruke. A u drugom pokušaju da se pokrene i "zaroni" ispod leševa i tako nađe spas od bombe, subjekat rukom nalazi "zakoljak grozan" i čuje kako "krkjla grkljan u krvavoj rani". Stara žena, koščatim rukama, hvata ga čvrsto, steže u samrtnički zagrljaj dok se brani, ali u sebi duboko jeca što ne može da je vrati u život dok "umirući stenje". Sedmo pjevanje je u znaku polivanja žrtava krečom. Jama je puna, ona je sada obilje umiranja i smrti. U osmom pjevanju stradalnik izranja iz gomile leševa dok mu "krv gusta/ kroz nosnice oštro briznu." Pritajen, on čeka veče da izađe iz pakla/ jame. Igazeći "prsa i trbuhe grubo", gonjen strašnom žeđi, izlazi iz jame (deveto pjevanje). Žeđ je u stvari strašna potreba za životom jer, ako toga nema, ko bi posvadočio o užasima što ih zločinac čini. Stradalnik, izašavši iz jame, četvoronoške ide po livadi, puni usta travom i, jedući posnu travu, toli žeđ. Svjastan trenutka i položaja u kome je, subjekat- umjesto tuge- osjeća mržnju, a sa njom ispunjava ga potreba za osvetom. Deseto pjevanje je u stvari evokacija onih momenata i životnih prizora i situacija iz kojih govori svijetlost života, a koja je sada samo prošlost i sjećanje. Naime, vjetar je donijeo miris paljevine, a sa njim je stiglo i saznanje da su dželati zapalili selo, da je u vatri izgorjalo sve: kuća, kućni prag; sve što je nekad oličavalo život, djetinjstvo, trajanje u njegovim najrazličitijim manifestacijama: svadbe, prela, berbe, kola, lastavičje gnijezdo pod strehom, koljevka, prozorsko okno kroz koje je- u vrijeme mira i spokoja- subjekat posmatrao parče neba. Sve je sagorjelo- nema ni pjesme, ni kletve, ni smijeha; umjesto toga- zgarišta i "na putu lešina od psa". Sama pomisao na te slike vodi u protest, u krik očajnika, i sve to u vidu retorskih pitanja kojima kao da nema kraja i koja, sva odreda, ostaju bez odgovora:

Zar ima mjesto bolesti i muka,
Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?........................................Zar ima mjesto gdje još vrište djeca,
Gdj im otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto gdje ti sestra jeca,
I brat joj stavjla mrtvoj na grud krin?...

A onda sledi susret sa oslobodiocima, saznanje da je osveta izvršena i nova svjetlost: " Široka svjetlost, kao božji znaci/ Okupala me". To je trenutak kada na rame pada ruka koja teši, greje, koja donosi nežnost i vraća vjeru u ljude. Javljaju se i suze kao izraz jedne nove sreće:Zajecao sam i još i sad plačem
Jedino grlom, jer očiju nemam,
Jedino srcem, jer su suze mačem
Krvničkim tekle zadnji put...

Kraj poeme je u znaku pesme, radovanja i svjetlosti. Sada je to ona unutrašnja svjetlost koja grije i vraća vjeru u smisao života; ona je zamjena za fizičku svjetlost , kosmičku, koja je bila na početku svega, na početku Jame i ustupila mjesto, prinudom i silom, tami. Ta svjetlost se ovdje, na kraju pjesme , oduhotvoruje, postaje duhovni zanos bića, koji dolazi sa slobodom.

Milorad Pavić - Hazarski rečnik

Kada su Hazari

O Hazari nije moguće dobiti ukupnu ideju o njihovom porijeklu, povijest, teritorija, religije i jezika. Od njih se može naći oskudne činjenice iz različitih (ili nesigurno) izvora. Imena u različitim izvorima dolazi u različitim oblicima: gazara, Hazari, Hazaras, Kuzari, izvori su razbacani u širokom prostranstvo Euroazija: Christian monasi Drutmara rekord od 864 je izgrađen na području moderne Belgija; Snimanje pronađena u Mongoliji iz perioda 745-840; Arapski izvor (al Masudi) iz vremena Haruna al-Rašida (786-809); Život Cyril spominje Khazar polemike o kaganskom sud 860 godina; Knjiga o Hazari Yehuda Halevi iz 1141. godine; al Bakrijev rekord od oko 1094. svih ovih izvora (neki nisu pronađena, ali iz drugdje) može biti problematična i neizvjestan zasnovan ocrtava povijest Hazara. Snaga Hazar Khanate, čiji je kapital bio grad Atil, u delti Volge, proteže na zapad u Kijev i na istoku do prerije preko Volge. Na sjeveru, Hazari presudio Bugarska na Volgi i okolne narode. Na jugu vlade Khazar proširena na muslimanske utvrđenje u sjevernom Kavkazu. Hazarska zemlja dostigla vrhunac svdje vlast u devetom i početkom desetog stoljeća: više shopping izračuna oduzimanjem prošla kroz njega dok zavise od poreza na robu. Kada prihodi počela da slabi, a oslabio Hazar države. Također doprinijeli slabljenju unutrašnje borbe, karakteristika bivšeg plemena. 965. U Kijevska Rusija države osvojio Atil, posljednjih Khazar Kagan preselio u islam. Nešto Hazara ostao na Krimu i na drugim područjima, ali oni polakoutapali drugih narrde, prelazak na kršćanstvo, judaizam i islam. Tako neetali pozornici istorije. interes Pavić je u Hazari dolazi iz studentekih dana. Priku-pljajući materijal za seminar 6, Solun Konstantina (Ćirila), Stu-dent Ravić suereo su dva problema; Ćirilbvim izgubili riječi i nedostaje Hazar ljudi. To je bio poticaj da se pažljivo pratiti materijal, priiremajući naučna studija (UHazarima. Međutim, nakon toliko godina, suočeni sa legendarnim povijest Hazara Pavić je odlučio da napusti naučne studije% napiše priču o nestalim ljudima. Priča, međutim, nije dobila oblik klasičnih romana, a ne naučne forme EPS - Lexis ^ Dakle, kao što povijest, legenda i maštu pružaju materijal za oblikovan№ i-boja stvara namjere (namjera) odrediti oblik.

analiza

Lexicon forma je etvaralački izazov Pavić napredovao. Ostvareni forma je proizvrd igre i eksperimente, vrlo odvažan igra sa mnogo složenije zahtjeve ... technicism u BVOm rrmanu dolaze do izražaja: Pavić je primijenio princip dizajna i majstorski napravila svoj roman. Iako je jasno da je tehnička strana je posvećena posebna pažnja i uspješno riješiti sve probleme u sastav, a ne staza-tehćicizam Skinuo sadržaj, a ne guši književnih: sadržaj je bogat, Bokor, zanimljiv i vrlo prijemčiv. Tehnički Facility (kompoziciono) eksperimentalno-sredine i narativni sadržaj od najkvalitetnijih Hazarski rečnik. O ovom posvećenost Pavić pite:
Zato što nije, mislim, stvar promijeniti način pisalja ali ttin čitanje. Ne pretvaram se da je istina knjiž ^ nost, ne $ o od književnosši ISSINA. A do iromenio način čitanja moraju biti radikalno mijenjati, i pisanje nauke. I danas u sjećanju nakon što Hazarski rečnik ostao SAMD jednu stvar: trud koji sam upožio na svaku rečenicu, stavke EVAK u KGSZ postavlja tako da se može pristupiti sa svih strana: da svaki dio knjige može se prije i poslije bilo čitati drugi dio knjige. Baš kao i kod slučaja skulptura SSOJ.
Poređenje sa skulpturom objašnjava kreativni namjera autora da stvr-- ^ ri nov i neobičan, ali jedhšstvenu i jedinstvenog oblika. Lexicon forma r.omana omogućava čitaocu za pristup sadržaju na svoj način i po njihovom izboru. Kao promatrač, gledajući skulptura, on ima sposobnost da gledaju sa svih strana, hodala je s jedne ili druge strane, da je pogled sa vrha do dna ili od dna do vrha da se duže zadrži pažnju na nekim detaljima - i čitač Hazarski rečnik odluči da se ide i što bi se pročita, će pročitati prvi crveni, a zatim zelenu ili USU knjigu, ili obrnuto. Na ovaj način, čitalac sastavlja svojoj knjizi: Hazarskirečnik doživljava transformaciju i sticanja nove oblike i nove planove sadržiZe sa svakim novim čitanjem i prevođenje stranih jezika: svaki novi prijevod donosi novi slijed determinante roman. Hazarski rečnik ima.složenu struktura proističe.iz primjenjuje dokumentarnog i kokpozicionog postupak. Sastoji se od Ant-Man haube, Tecnika, Dodatak I i Dodatak II, završno izlaganje i popis stanovništva odred-nica. U svim dijelovima pogrešnih ^ osim Dodatak i Dodatak, smatra ruka pisca i glas organizatora koji je ujedno i vodeći džarativni entitet. Sa strukturnim-funkcionalna stanovišta, romanesknr srž Rječnici (Crvena knjiga, Zelena knjiga i Žuta knjiga), dok su ostali elemes; i ^ u funkciji vanliterarnog materijala da bude novi čćnjenicama da podrže priču ili roman-uvesti čitaoca sa predmetom i tehniku ​​romana. Prethodna napomene- prikazuju Hazarski rečnik drugo, recon-konstruisan i prošireno izdanje "Hazarski rečnik" iz 1691. Tekst, kako naručiti, treći i da čitaocu pruži osnovne informacije o knjizi i njegovim predmetom, povijesti Hzzarskog vokabular i njegove u, na Caco-upotrebi knjiga rečćika. sve to je podržan od strane točne lični činjenice prilogu su izvodi iz predgovoru prvog, uništena izdanje. Uz ovaj tekst, koji je u funkciji predgovoru rekonshruisanom Lexis-nskrm rad, pogodan racionalno, dokumentirani i precizac tip izlaganja on je u velikoj mjeri postignuta Međutim, racionalni ton je prekinut na nekoliko mjesta prrbijanjem poetski narativno-tip ekrana, karakteristika glavnog nevoljnih, leksikona knjige..:
Vođen vrsta vrelomtišinom. Khazar žene nakon smrti svojih muževa poginuo u ratu dobili pojastukza vođenja suze koje će biti prolivena za ratnika. Dakle, od Daubmanusovog džzdanja vokabular do danas ostala je samo iz ostataka, jer ostaje samo san pijesak oči.
Čitač je poevećena posebnu pažnju. Prethodna Memorial nude sve relevantne neophodne za razumijevanje teksta koji je pred njim objasniti predmet razgovora (Hazar pitanje), povijest i komplet knjiga i čitanja režim činjenice. Ovdje se nalazi idealan čitač: ovo je onaj "koji misli ispravne bi pročitali dijelove knjige," i na taj način "ponovno stvoriti svijet"; Međutim, on je izrazio skepticizam da takav čitač (idealan čitač) postoje, i moderne čitač sud je negativan
Čitalac koji bi van sekvence determinante mogao iščigia skriveno značenje knjige itčezao već dugo iz zemlje, jer danas je čitalaca smatra da je pitanje mašte * isključivo u nadležnosti pisca i daje ova stvar ne Sica. Pogoto i Kadaja u smislu rječnika. Za takav čitač nije potrebna Klepsidra u knjizi koja vas upozorava kada Sreb promijeniti način čitanja, jer danas je način čitanja čitalac ne mijenja nikada.
Ni kritičara i ocjenjivača knjiga (kao poseban soj čitatelja koji su pročitali ^ Nat i kruh) Nash vieoko grad nije u očima pisca predgovora 17. stoljeća, a ne u očima pisca prethodnog komentar (20. stoljeća), jer "oni su kao prevareni muževi : uvek poslednji da uče nove ... "uprkos tome stav prema čitaocu, izražena je i samokritičan sud o piscu koji je u velikoj mjeri određuje odnosu-čitač za rad i kvalitetu čitanja: Šta si ti, pisac je u pitanju, da li mislite da ima sljedeće: čitač pelcvanski konja, koji su naviknuti da.gaposlesvakog uspješno ostvarila zadatak čeka nagrada komad šećera. Ako ovaj šećer je odsutan, zadatak ne postoji ništa. u ovom komadu Tecer je puna iščekivanja, da znaju značenje i doživljenr zadovoljstvo.- nije tu izjavu i odgovor . pitanje zašto je čitač kao što je njet njeguje pisac Ako čitalac ostaje bez nagrade i razočarani, onda ponavljanje takvih situacija izazvati čitači apatiju kod i odbojan stav prema književnosti od ovog to izvlači zaključak:. šta pisci takvih čitalaca. Samo ovdje je shvatio značenje napora pisca uvesti čitaoca na temu prezentacije, povijest i komplet knjiga i način čitanja. čitanje problem ostvaruje ^ n je ozbiljan i posvećen njegovom posebno poglavlje Uvodne napomene - "Kako koristiti rječnik." Naoko sasvim površno i slučajne zamjene dva koncepta ima suštinsko značenje: korištenje i čitanje ^ se koriste paralelno, kao sinonimi Međutim, tu je. izvcsna razlika da, u isto vrijeme, koncept čitanja donosi dva različita značenja. Koristeći, kao način u dijelu kao totalitet. Põdra pretpostavlja pretraživanje, pregledavati, naprijed i nazad, izbor teksta ili segmenta.za pažljivo čitanje (primanje), uvijek se vraćaju u knjizi . čitanje ima dva značenja: čitanje kao sredstvo komunikacije sa pisanog teksta, izbor i opredjeljenje; čitati kao proces komunikacije sa tekstom, prijem tekst čitanje takav proces ne može biti isti u čitač Hazarski rečnik, a drugi dio čitača čitanja iz konvencionalne gledišta.. . i aspekta Hazarskog rečnika EU dva različita procesa koji proizvode različite efekte i postići različite rezultate čitanja u uobičajenom smislu znači utabanim i monoton moždanog udara krozdelo; Čitajući Hazarski rečnik je sasvim novi - dinamično2 otvoren i istraživanja. Uosobenosti ovog čitanja su: knjiga se koristi kao čitač Smatram najpogodniji; čita s lijeva na desno, s desna na lijevo, ili dijagonalno; čita zaglavlje ili njihove grupe; može se čitati samo jedan dio knjige; hronologije, tekst raspored u K ^ BIZI (vokabular), nije obavezujuće; knjiga je otvorena i može biti odgovaraju (^ genijalno čitalac je slobodan da izabere, da odluče šta da radim, kako i koliko sam se čitati.Tako na svojoj knjizi, čitanje 6D prima toliko uloženo:. više potrebne knjiga više ee sam dobio.
U središnjem dijelu Hazarskog rečnika čine rječnika raspoređenih u tri knjige - ovo je ujedno i romaničke jezgre. Ona se zasniva na smjernicama navedenim u nalogu leksikon: Opcije variraju prema prirodi i strukturi ^ narativne svojstva. Obim uniforme i može se svrstati u dvije grupe: determinante srednje veličine od jednog do nekoliko kolona, ​​i razvio smjernice koje mogu proširiti i na nekoliko desetina stranica. Njihov obim uslovna priroda i narativnih karakteristika. Determinante srednje jačine sadrži informacije o objektu, događaju, pojavi, ili Lic-stva. Informacije se obično komunicira racionalan stil, ali postoje i dopunjuje književni tip, opširniji determinante složenih struktura i složenije načine prezentacije: nakon kratkog tipa tekst leksikonskog ovo u formiranju na izvore i literaturu, prati priču ličnosti na osnovu različitih izvora, obogaćena pričama i intarzija Tales (priče). Tako, na primjer, izraz "Branković, Avram" (str. 27-49) sastoji se od sljedećih segmenata:
1. Uvodne paeus od petnaest redova leksikonskog tipa;
2.infbrmacija izvora;
3. Priča o Abraham Branković pismenog Teoktist Nikoljskog -
povjerljivi izvještaj bečkog dvora;
4. Priča o Petkutinu i Kalinić;
5. rekavši Nikon Sevasta;
6. Napomena Averkije Scile, sluga Abraham vettaka od sablje, u
Latter &

Tihi Don - Mihail A.Šolohov

Gotovo sav svoj život proveo je Šolohov na Donu, živjeci sa kozacima. Stoga nije neobicno što je Don s kozacima glavna tema njegovog književnog stvaralaštva. Svojevrsna prethodnica Tihom Donu bile su Šolohovljeve "Donske pripovijesti". Vec u njima on se bavio kozackim pitanjem a one same obuhvataju razlicite vremenske periode: periode Šolohovu savremene i periode prelomne za istoriju Rusije i Podonja. Tihi Don je najvece djelo poslijeoktobarske ruske književnosti i zasigurno jedno od najvecih uopšte u XX vijeku. Ovaj roman u cetiri knjige nastajao je 15 godina: I i II dio štampani su 1928. i 1929., III-1933. a posljednji IV-1940. Radnja romana obuhvata razdoblje od maja 1912. do marta 1922. godine. To je ujedno i period velikih zbivanja kako u svjetskoj tako i u ruskoj istoriji:I svjetski rat, Februarska revolucija, Oktobarska revolucija, Gradanski rat. Ruše stare norme morala i života uopšte, nastupa novo doba koje je u duhu "oslobodenja radnog naroda od kapitalistickih ugnjetavaca", "pravilne raspodjele" (svakom prema potrebi, svakom prema radu, itd.). Novi junaci su Marks, Engels, Lenjin. Krst, novi, bolji ljudi (boljševici) MIJENJAJU zvijezdom, srpom i cekicem. Medutim, postoje i ljudi i etnicke skupine kojima novi poredak ne odgovara i oni se bune te je ljude Šolohov nastojao da prikaže i to mu je veoma zamjereno. Za ovo veliko djelo M.A.Šolohov je dobio Nobelovu nagradu u cijem obrazloženju stoji: "Za umjetnicku snagu i istinitost kojima je u svojoj donskoj epopeji opisao istorijsku epohu života ruskog naroda."

Fabula:
1.Porodica Melehovih.Grigorije i Aksinja
2.Koršunovi.Grigorije se ženi Natalijom

1.Trgovci Mohovi.
2.Radnici i Štokman-boljševicka skupina
3.Grigorije napušta kucu i bježi s Aksinjom
4.Natalija pokušava da se ubije.Natalija rada
5.Grigorije odlazi u vojsku

1.Natalija se vraca Melehovim
2. HAPŠENJE Štokmana. Rat
3.Natalija i Aksinja
4.Grigorije odlikovan
5.Aksinja i Listnicki.Grigorije se vraca kuci

1.Rat 1916.Nezadovoljstvo.Buncuk
2.Natalija rada blizance
3.Februarska revolucija

1.Rat 1917.Kozaci se vracaju.Oktobar
2.Grigorije sa boljševicima
3.Crveni i bijeli-sukob.Potjolkov i Cernjecov
4.Grigorije ranjen dolazi kuci
5.Ratne operacije
6.Grigorije sa bijelima
7.Potjolkov.Valet

1.Rat u aprilu 1918.Rascjep u kozaštvu
2.Listnicki se ženi,napušta Aksinju
3.Stepan se vraca iz zarobljeništva,Stepan i Aksinja
4.Grigorije komandant,dolazi kuci i vraca se
5.Miška Koševoj ubija Petra
6.Ustanici prelaze na lijevu obalu Dona
7.Aksinja i Grigorije
8.Miška Koševoj ubija Grišaku,pali kuce

1.Aksinja i Stepan.Aksinja,Stepan,Grigorije
2.Grigorije i general
3.Natalija umire
4.Raspad donske vojske.Grigorije se razboljeva
5.Darja se davi u Donu
6.Grigorije,Prohor i Aksinja odstupaju
7.Umire Pantelej

1.Grigorije stupa u Crvenu armiju
2.Koševoj i Dunjaška
3.Umire ILINIČNA
4.Grigorije demobilisan.Grigorije i Koševoj
5.Grigorije i Fominova banda
6.Bijeg Grigorija i Aksinje
7.Umire Aksinja
8.Grigorije se vraca kuci,sinu


Radnja romana "Tihi Don" se odvija u drugoj deceniji XX vijeke na jugu Rusije,odn. na teritoriji Donska Oblast.Kako je radnja romana obimna mjesto radnje nije jedno, naprotiv; ipak, linija zbivanja vezana je ponajviše za mjesto Tatara Jagodno-front. Okosnice radnje predstavljaju: -na prvom planu Grigorijeva ljubav s Aksinjom -Grigorijev odlazak u rat -pojava boljševika i komunisticka vlast -sukob crvenih i bijelih Kroz sudbinu Grigorija Melehova sagledana je kontrarevolucija oko Dona a to je osnovna tema ovog romana. Sam Melehov,u previranjima savremenim mu, postaje simbol ljudskosti, moralne cistote i viteštva. Kuca Melehovih je u središtu romaneskne price:predocavaju je prva i posljednja slika u romanu. Ova fabularna linija(Melehovi), razvija se u nekoliko posebnih, sporednih tokova:Petar, Darja, Pantelej, Natalija,ILINIČNA,Grigorije, Dunjaša. Šolohov nam takode istice i slijedece tokove radnje: Melehovi-Koršunovi, Melehovi-Astahovi i Melehovi-Koševoj. Kroz glavne likove ovog romana predstavljen nam je i život kozaka u ratu i miru. Medutim, bitno mjesto u ovom romanu zauzimaju i boljševici kao nosioci nove svijesti.Oni su predstavljeni kroz Štokmana, Koševoja, Potjolkova, Buncuka i kroz lik crvenoarmejaca utopista. Kroz cijeli roman pratimo preobražaje glavnog lika-Grigorija Melehova:u ratu vidi besmisao, a duša mu je "tamna kao prazan bunar". On je najprije crveni, zatim bijeli pa onda ustanik, da bi zatim ponovo postao crveni i na posljetku otpadnik u Fominovoj bandi. On je poražen u sticaju istorijskih dogadaja i okolnosti, ali je pobjednik stamenošcu i dosljednošcu svog moralnog lika.Vecina junaka u Tihom Donu tragicno skoncava, onako kako je i živjela. Grigorije se vraca kuci i živi sa sinom.Njegov daljnji put je nedorecen. Tema:kontrarevolucija oko Dona Ideja:besmisao rata(bratoubilackog) Likovi:Grigorije Melehov,Aksinja Astahov,Natalija Melehov,pantelej melehov,ilinična melehova,Darja Melehov,Petar Melehov,Miška Koševoj,MiĆka Koršunov,boljševici,kozaci.

Likovi:

Grigorije Pantelejevic Melehov:

Grigorije P. Melehov,mladi sin Panteleja Melehova,središnji je lik romana "Tihi Don".On je u središtu romaneskne price,a stice se i utisak da opisi ratovanja,revolucije i kontrarevolucije nisu knjizi zbog sebe samih(iako su bitni),vec da su i to samo sredstva za što uspješnije sagledavanje njegove licnosti.Grigorije Melehov je veoma kompleksna licnost;predstavljen je,može se reci,u više dimenzija:kao vojnik kozak,kao seljak,kao muž,kao ljubavnik. Za njega,takode,možemo reci da je nosilac najviših moralnih vrijednosti-on je covjek cija je krivica u tome što se našao u škripcu istorijskih zbivanja koja su zahtijevala samoopredjeljenje.Grigorije,medutim,nije ni za kakvu jednostranost i zbog toga ce doci u sukob gotovo sa svima. Njegov opis dat nam je na samom pocetku knjige:"...a mladi Grigorije,bio je sav na oca:gotovo za glavu viši od Petra,iako šest godina mladi,isto kao u oca povijen orlovski nos,u malko kosim prorezima plavkasti bademi vatrenih ociju,izbocene jagodice mrkorumenkaste kože.Isto kao otac,i Grigorije je bio malo povijen,cak i u osmehu bilo je kod obojice nešto zajednicko divljacno." Da bi se bolje razumio Grigorije,njegovi postupci i ponašanje,potrebno je razmotriti i porodicno stablo Melehovih,tj.njegove korijene.Prica Melehovih je slijedeca:Grigorijev djed Prokofije,pri povratku sa turskog ratišta,doveo je sebi za ženu Turkinju,koja ja odmah,skupa s Prokofijem,postala predmet ismijavanja cijelog sela.Seljaci su zbog nje, "Turkinje",veoma osudivali Prokofija.Tada je nastupio veliki pomor stoke i svi su okrivili Turkinju i osudili je na smrt.Umrla je mucenicki.Na samrti je rodila Panteleja." Da li se sudbina ponavlja? Sam Grigorije je veoma slican Prokofiju:on se ne obazire na druge nego sluša svoje srce,njegova ljubav je isto osudena od strane svih I svoju ljubav je isto tako izgubio tragicno. Za Grigorija možemo reci da je bio pravi kozak:ratnik I ratar.Bez Dona,stepe I njiva on nije mogao da živi:"Od zemlje se ja nigdje ne micem.Ovdje je stepa,ima se cim disati....Nikud iz sela necu ici!". On je bio uobicajen momak,medutim,nemir i buru strasti u njemu izazvala je Aksinja,komšinica,udata žena:"On je uporno oblijetao oko nje.....Grigorije ju je naglo zgrabio za ruke-tako vuk na svoja leda zabacuje zaklanu ovcu."I tako pocinje velika,bezgranicna ljubav od koje ce se Grigorije povremeno udaljavati,ali kojoj ce se uvijek iznova vracati. Kada je poceo Prvi svjetski rat,Grigorije je,kao i ostali kozaci,otišao na front.Tu se upoznao sa pravim zivotnim iskustvima i upoznao surovosti ljudi,te pokazao vitestvo.Mozda je to bilo njegovo prvo razocarenje u covjeka.Veoma je upecatljiva i scena prvog Grigorijevog ubijanja.Na pocetku je bio veoma osjetljiv,ali kasnije je postao suroviji i nijedan se juris nije mogao zamisliti bez Grigorija."Srce mu je otvrdlo kao slatina na susi.Ono nije imalo sazaljenja". Naravno,rat je iz dana u dan ostavljao tragove i na njegovoj dusi "Meni se brate dusa umorila."Sad se osjecam kao nedotucen".Rat se blizio kraju,osjecao se zamor i rasulo.Medjutim ,tad se razbuktao Gradjanski rat,pocela je Oktobarska revolucija.I Grigorije je igrom slucaja , dospio u crvene i borio se hrabro ,jer drugacije nije umio.Saglasan je sa dosta komunistickih ucenja-pravda jednakost svih ljudi.Medjutim istovremeno je razocaran postupanjem crvenih sa svim sto im protivno.Malo je trebalo,pa da Grigorije promjeni stranu-cuo je pricu kozackog oficira o autonomiji Donske oblasti,a kako se Revolucija vec bila nadvila nad Donom on napusta Crvenu armiju i odlazi u Tatarsko.Kao prvi kozak,tradicionalista,Grigorije se pridruzujeDonskoj armiji koja ne stedi nista sto je boljsevicko.Za dvije godine rata postaje nosilac najvisih odlikovanja i ranjen je cetrnaest puta.On postaje sinonim za ratnika,a ne progresa,vizije buduceg.Njegov stav prema revoluciji je dosta kolebljiv on stalno luta sa strane na stranu ,a kad pobuna bude pocela slabiti,on ponovo prelazi crvenoarmejcima, on je opet hrabar vojnik koji juriša u okršaje. Medutim svugdje nailazi na sumnju i nepovjerenje:bijeli mu zamijeraju što jednom bio u crvenima, a crveni što je bio sa bijelima. Ranjavan, umoran i bolestan, on se vraca u svoje Tatarsko, jer misli da je okajaoo grijehe i zaslužio mir i spokoj; nove vlasti, a narocito Miška K. Pocinju da sumnjaju na njega, htjeli su da ga zatvore. To ga je boljelo i on bježi. Skriva se sve dok ne naide na fominovu bandu. Postace njen clan sve dok ne shvati da je propao, da je postao progonjena zvijer. Tad se vraca u Tatarsko uzima Aksinju i polazi u neizvjesnost, ali nailazi na zasjedu i Aksinja biva ubijena. Nosi ju na rukama i sam sahranjuje. Shvatio je da je sve potonulo. Ostao je bez svega što mu je bilo drago. U meduvremenu pomrli su gotovo svi osim njegovog malog Mišatke. Djelo se završava slikom doma Melehovih:"stajao je kod kapije svog doma i držao sina u narucju. To je bilo sve što ga je povezivalo sa zemljom i sa cijelim tim ogromnim svijetom.Tako se na kraju sve smiruje ,sve pocinje da tece mirno i tiho kao Don.Grigorije je kompleksan lik u višestrukom sukobu sa okruženjem:razdire ga osjecanje pravde i prezira,licemjerja. Zato Miški i kaže:"ti kažeš da sve bude jednako. Uzmi crvene, prošli su ovuda. Vodnik u cizmama od najfinije kože, a obicni vojnik u valjenkama. Vidio sam komesara sav se zavukao u kožu a drugima nema kože ni za cipele." Grigorije nije covjek misli i ideja vec osjecanja. Zarobljenike i protivnike ne muci i druge isto tako sprecava u tome. Grigorije Melehov nije stvoren za komplikovana stanja. On je covjek vjecitih dilema. Kad malog Mišatku vrijedaju rijecima "otac ti je bandit", Aksinja ga tješi "nije on bandit, vec prosto nesrecan covjek". Po povratku s ratišta Koševoju kaže "ja sam svoje odslužio. Sve mi je dosadilo, neka ide sve do davola" a nešto kasnije kaže i "pobijedite me, hocu smrt". To su rijeci covjeka od 30 godina koji je i pored sve svoje snage, bio stvoren za starost, za život u miru, a ne za velike dogadaje i za velike prelome u istoriji.

Aksinja Astahova je postala Stepanova žena kad joj je bilo 17 godina. A godinu dana prije toga otac ju je silovao i osramotio. Stepan ju je tukao od prvog dana braka zato što je bila osramocena. U njenom životu nigdje nikad nije bilo ljubavi i nježnosti. Strast i sreca dolaze Aksinji sa Grigorijem. Njena ljubav je kao neka bunika pored puta.Kad Pantelej zahtijeva od nje da mu ne sramoti kucu ona kaze:"Hocu da se naljubim za cio svoj gorki život. Poslije me možete ubiti. Griška je moj!" Ona i Grigorije žive bestidno ne krijuci se. Stepan se vraca iz vojske i ponovo tuce Aksinju. Njena cerka sa Grigorijem umire i kad on ode na front ona postaje Jevgenijeva ljubavnica. Ljut Grigorije se vraca Aksinji a Stepan moli Aksinju da mu se vrati. Ovo udaljavanje nije bilo trajno poslije Natalijine smrti. Oni su ponovo zajedno. Aksinja se brine o njegovoj djeci kao da su njena. Ona ne može imati svoju djecu, što može biti dokaz njene neukorijenjenosti u životi, ali barem je umrla na nacin dostojan samo nje, na Grigorijevim rukama.

Natalija Mironovna je olicenje vrline i dobrote, cistoce, hrišcanske predanosti mužu i nacelu porodice uopšte. Ona je nosilac ideala kozacke patrijarhalne ženstvenosti. U kuci Melehovih svi je obožavaju osim muža. Griška joj se odmah svidio:"Drag mi je Griška; ni za kog drugog necu poci." A stvarnost je bila surova prema Nataliji. Otkad je muž napustio, ona je izložena uvredama. Pokušaj samoubistva, gubitak najbližih, neodreden položaj u braku, sve to donosi bol i stradanja ovoj ženi. Kada na kraju saznaje da se Grigorije ponovo srece sa Aksinjom ona tuguje i buni se ali se ne boji. U njoj sazrijeva odluka da ne rodi. I tako u vrijeme strmoglavog kraha ni Natalija nije mogla više ostati cestita. Pisac je za to kažnjava mucenickom smrcu.

U ovom djelu veoma su upecatljivo dati ženski likovi. Prije svega tu valja pomenuti, sem Aksinje i Natalije, Dariju, Dunjašku i Iljinicnu a isto tako i kolektivni lik žena. Kozakinje su brižne, vrijedne, dobre majke i domacice. Nosilac nacela materinstva je Iljinicna Melehova. Pisac ovu stamenu, kozacku, seljacku majku daruje atributima: mudra,hrabra i dostojanstvena. Sav smisao svog života vidi upravo u tome da bude majka. Darija Melehova, Petrova žena, nosilac je nacela drskosti, životne radosti. Kao soldatuša živi raspuštenim životima i krši sva nacela kozackog morala. Stari Pantelej je odlucio da zavede red u kuci tj. Da urazumi Dariju na bilo koji nacin, medutim Darija je mudrija od njega."Neceš!Ili možda ne možeš? Privukla je svekra na sebe i dodala: muža nemam evo godinu, a ja niti cu, necu valjda sa kerom." U takvim prilikama Darija je bila jedina razonoda, vjecito nasmejana. Medutim sve ima svoje posljedice, oboljela je od sifilisa. Darija nije htjela da skonca od sifilisa, stoga se utopila u Donu.Dunjaška, najmlade je dijete Panteleja i Iljinicne, simbol je mladalacke ljepote, nevinosti i zanosa. Ona je poslušna, vrijedna djevojka: u svemu se vinuje svojim roditeljima. Zbog svoje ljubavi prema Miški Koševoju dolazi u sukob s roditeljima. Njena žrtva je velika i njezin nesrecan, težak život.


Šolohov ne bi stvorio tako veliki i ssveobuhvatan roman da se zadrzao samo na liku Grigorija Melehova .Veoma vazno mjesto u romanu posveceno je boljševicima-nosiocima nove svijesti:Štokman,Buncuk, Koševoj. Štokman je tip boljševika i asketa,koji svoju u revoluciju potvrduje licnom žrtvom i smrcu.Metode Štokmana i onih slicnih njemu su dobrim dijelom i izazvale ustanak kozaka protiv svjetskw vlasti. Buncuk je boljševik po svemu znatno bliži Grigoriju.On je borac za rad i mir i za socijalnu jednakost.I sam je kozak,u krvi mu je narodni izraz i zato ga kozaci primaju znatno prisnije od Štokmana.Medutim,on je ipak covjek sa manje dostojanstva od Grigorija.Pa ipak,Buncuk nece moci da podnese sav teret svoje teške uloge u revoluciji.Bio je sudija i osudenik,ubica i žrtva,zaljubljenik i ljubljen. Miška Koševoj,mali i zao covjek prikazan je u romanu kao izraz pesimizma jer je sam u vlasti osvetnickih nagona i svojih duboko urodenih kompleksa.
Kozaci

Kao specifican društveni sloj,a poslije i vojnicki stalež,kozaštvo se pocelo formirati krajem 14 vijeka ,popsebno u 15 vijeku. Kozaci vode porijeklo od odbijeglih najsiromašnijih seljaka-kmetova,koji su se poceli naseljavati na stepe juga Rusije ,zvane divlje polje ,koje su opustošili Mongoli.U pocetku su oni bili nezavisni ,medutim ruski car Ivan lV Grozni,sredinom XVl-vijeka,angazovao kozake kao vojnike,cuvare svojih južnih granica.Kozaci su bili pod pokroviteljstvom imperije,priznate su im sloboda i autonomija.Njihova skupština se zvala Krug. Kozaštvo je ukinuto u SSSR-u.Sva istorija kozackog naroda sadržana je u jednoj njihovoj pjesmi:"Ponosan je naš dom,tihi Don,naš bacuška".Kozaštvo u romanu Tihi Don izraženo je u vidu mnogih protivrijecnosti koje posebno dolaze do izražaja u revoluciji.U ratu oni potvrduju svoju staru slavu :"stotine ihiljade njihv otišlo je u smrt.padale su glav ena sve cetri strane svijeta,lila se crvena kozacka krv.Takvi su kozaci u boju,a kod kuce oni su vrijedni kosioci,zemljoradniczaljubljeni u svoju slavu.Mkedutim unutrašnja komešanja u carskoj Rusiji i dužina ratovanja stvarali su medu vojnicima haos i dezertiranje.Kozaci,nemocni da shvate novo i revolucionarno,opredjeljuju se za staro kao dobro poznato i sigurno.Zato je revolucija i bila tragicna za kozake i kozaštvo.Kasnije umorni od zablude i sablje,prikljucivali su se crvenima,ili su se pretvarali u bande koje su remetile mir stepa sve do 1922.godine.Kao najizrazitijeg kozaka,iizdvajamo,naravno,Grigorija Melehova.

Don

Don je najveca rijeka u južnoj Rusiji,peta po velicini rijeka u Evropi,dug je 1970 m.U bijegu od kmetova ruskii seljaci su se naselili na stepe uz Don.Bila je to plodna zemlja.Na Don,kozaci nisu gledali kao na obicnu rijeku,voddenu površinu-Don je za njih bio nešto više; stoga mu se pjesmama obracaju:"Oj ti,naš bacuška,Tihi Done!" I sam Šolohov mu je dao znacajno mjesto u djelu.Don je mjesto ljubavi,mjesto lova,mjesto smrti,mjesto bola,mjesto srece-mjesto življenja.Don se pojavljuje u opisima slika od važnosti za junake:cin Grigorijevog i Natalijinog vjencanja.Medutim,ratovi i smjena vlasti dovodi Don skoro do samouništenja.Sve što je ostalo jeste zlo i smrt. "Okicen je naš Tihi Don mladim udovicama,procvjetao je bacuška Tihi Don sirocicima,valovi Tihog Dona prepuni su suza oceva i materi.


Simboliku romana sugeriše,prije svega, narušenost ravnoteže izmedu života i smrti i nadmoci stihije smrti. Šolohov vecinu sudbina svojih likova gradi na principu:"Ko se noža lati od noža ce i poginuti." Kako bismo se uvjerili u istinitost teze "Kako umiru junaci u Tihom donu, to je svjedocanstvo kako su živjeli, moramo najprije razmotriti svaku pojedinacnu smrt. Natalija: "Da li cu živjeti s Grigorijem, zasad ne znam, ali više necu da radam njegovu djecu. Blijeda kao smrt, pridržavajuci se za ogradu, Natalija se pela uz stepenice, gdje je gazila njena noga - ostajala je mrka krvava mrlja." Umrla je u podne. Natalija je za života bila olicenje vrlina hrišcanstva. Darja: "Nastradala sam... Moja slabost... Juce sam išla doktoru... Odjednom svemu je kraj. Zaglavila sam. Ubicu se. Eto šta cu." Darja je živjela nemoralno: kao udata žena se zabavljala, kad joj je muž bio u vojsci. Živjela je bez obaveza i posljedica. Medutim, posljedica je bila samo jedna - smrt, ona koja je varala muža stalno i bila razbludna umrla je od tada najstrašnije polne bolesti - sifilisa. Ne direktno, naravno, ali sifilis je bio uzrok njenog samoubistva. Kao što vidimo, tragicnost djela ne ogleda se samo u liku Grigorija i njegovog sukoba sa sredinom; ona se proteže kroz citavo djelo i mogli bismo reci, prati svaki lik od prve do posljednje stranice. U romanu "Tihi Don", agitatori umiru agitujuci, ubice bivaju ubijene, kradljivci bivaju pokradeni. Oni koji citav život nastoje da što više steknu, umiru u ostaji punoj namirnica i stvari, oni koji citav život pate i tuguju umiru neutješni. Medutim smrt dva lika je potrebno izdvojiti: Aksinjinu i Natalijinu. Kad je rijec o grešnoj ljubavi Šolohov je ipak dosta blaži: Aksinja umire bez muka, brzo, na rukama Grigorija, a Natalija koja je citav život patila, umire dugo, mucenicki. Ovakva smrt za Nataliju je bila iskupljenje.I tako, na kraju djela, ostaju pesimizam i gorcina. "Kozaku je na rodenoj stepi istocni vjetar.Doline zavejane snijegom. Nema ni puteva ni staza. Kud god se pogleda gola bijela ravan brisana vjetrom. Stepa kao da je mrtva." A Don tiho i polako tece...

UPOTREBA COVEKA - ALEKSANDAR TISMA

O delu
Naslov romana upucuje na jedan od cvestranih problema covecanstva, a to je upotreba coveka , tj stavljanje coveka u funkciju, u sluzbu nekoga ili neke ideje;manipulisanje coveka zarad nekih ciljeva ili nekih pobuda.
Razvijajuci roman , Aleksandar Tisma pokazuje kao rat , uzrokovan raynim interesima ideologijama, zatim niske strasti I niz drugih nagonskih pobuna u miru mogu biti usmjereni na upotrebu covjeka .Da bi sto bolje to pokayao na umjetnicki nacin, Tisma je u sredistu svoga romana stavio tri porodice koje su razlicito struktuirane. Njih vezuje isto mjesto , isti vremenski i zivotni kontekst. One su odvojene –svaka od njihzivi u svojo ulici , ali se medjusobno dodiruju i preko pojedinih clanova i u odredjenim situacijama zbilizavaju , da bi na kraju doslo do njihovog potpunog rasejanja.

LIKOVI : DVE PORODICE

Porodica Kroner
Nju cine:
1. Stara jevrejka, gospodja Kroner
2. Robert Kroner, njen sin
3. Rezika Kroner , Robertova zena
4. Gerhard Kroner i Vera Kroner, njihova djeca
Od najistaknutijih licnosti u ovoj porodici je Vera Kroner koju pratimo skoro kroz cijeli roman. Ona spada medju glavne licnosti romana.
Vera , nasuprot svome bratu nosila izvesnu dozu netrpeljivosti prema mesanstvu u porodici jevrejsko-nemacko. Ona se kao licnosti nije mogla naci ni u jednoj o dove dve nacije..Verino stradanje zapocinje sa dolaskom rata i egzodusom jevreja. Dosavsi u logor , zene su izdvajane one koje ce umrijeti I one malo brojne , mlade I privlacnih tijela, koje ce biti odredjenje za zadovoljavanje vojnickih strasti. Vera svoju ispovijest o logoru govori u ich –formi , koja prepoznatljiva za moderan roman, u 19 poglavlju romana. Iz njene ispovijesti saznajemo o stradanjima nje same I svih jevreja. U Veri je sve bilo podredjeno jednom cilju to jest da prezivi.
NJena sudbina u romanu je tragicna tu saznajemo kako covjek biva upotrebljen na jedan surov nacin.
Na kraju knjige to est u poslednjem poglavlju Sredoje I Vera se srecu I po prvi put povjeravaju jedno drugom I otvaraju srcai pricaju o izmucenom zivotu, svoj hod kroz krugove paklakoje je stvorio rat. Pricaju o tome kako je u ratu vrsena upotreba covjeka I vrseno catiranje svega sto je ljudsko, cisto I svijetlo.


PORODICA LAZUKIC

Nju cine:
1.Nemanja Lazukic, glava porodice
2. Klara , njegova zena
3. Ratsko i Sredoje, njegova dva sina
Jedan od glavnih likova romana jeste Sredoje Lazukic. Sredoja ce jos kao gimlazijalac, gonjen strastima poceti da svraca u kucu razonode I druzenja.
Tamo se muskarci predaju strastima I za novac kupuju ljubav.
Tokom rata Sredoje ce zavrsiti u Beogradu.Bice primljen u sluzbu da bude upotrebljen na nacin koji drugi odredjuju I sam je poceo da upotrebljava druge –zene I njihova tijela.
Na kraju romana susret sa Verom ga donekle mijenja. Tako se oni lijece od dusevnih rana I brane od avetinje proslosti koja ih je upotrijebila I s anima se poigrala. Spaja ih dnevnik gospodjice Drestvenik.


PSIHOLOGIJA DELA
U Tišminoj viziji, krvnik ili žrtva, mučitelj ili mučenik, lovac ili onaj koga love, u trajnom su koštacu sa neizvesnim, gustim i nevidljivim mrežama postojanja. Kao nekakva tamna i žitka prapodloga u njegovim likovima se propinje i stišava, palucka i gasne životna tvar, podstičući u njima impulse prema hrani, prema produženju životnih funkcija, prema pravu na slobodu ili iluziju o slobodi. Ali i kad imaju pun osećaj ili iluziju autonomnoga kretanja, nezavisnosti, slobode - ljudi samo navlače na sebe nova opterećenja, misleći katkad da su došli do novih pobeda. Život se zapliće, mrsi, a granice između moći i nemoći čoveka postaju nevidljive. Gde je granica između slobode i nužnosti, između plemenitih zamisli i zlih činova, ako čovek nije u mogućnosti da upravlja ukupnim životnim procesom, ako dela mimo vlastitih zamisli i izaziva neželjene posledice vlastitim činovima? čovek, razume se, čini nešto u situaciji, a ne u mislima; on je ispoljavanje onoga što jeste, što ga čini takvim kakav je; on nije ni čisto ni nečisto, uzvišeno ni nisko, već manje ili više saobrazno, manje ili više protivrečno nekoj situaciji. Duh kojim je obeleženo čovekovo postojanje nije iz sfere sublimnih, čistih predstava o čoveku; u Tišminoj viziji ono je više sadržaj nečiste, tamne, nikad do kraja shvatljive životne reke. Protičući životom, misleći pogrešno da gospodari njim, čovek neosetno postaje njegovo sredstvo. Umesto da u životu kao vajar ima svoju glinu, materijal za vajanje vlastite veličine, čovek se obrete u njegovim mrežama kao zarobljenik, kao prevareno biće. Bezazlenost tako postaje nehotični poraz, vera se katkad završi u nasilju, a idealne zamisli se zgušnjavaju u dogme; sjaj vrline kojoj se stremilo postaje prepreka tuđim zamislima o boljem životu. Praosnovne vrednosti kao: pravda, sloboda, jednakost, sreća čovekova i kad se ne gube sasvim bivaju plen života, upotrebe čoveka.

Kao svi pisci jake intelektualnosti i Aleksandar Tišma vidi složena grananja problema sudbine čoveka i nije sklon da ih zatvori u nekoliko lagodnih dopadljivih formula. U tom smislu, može se reći sa izvesnim rizikom, da Tišma neguje neku vrstu egzistencijanog realizma bez metodske i filozofke zatvorenosti u toj sintagmi. Poštujući udeo onog što pripada horizontu kolektivnog, ali ne predajući zaboravu ono što pripada horizontu pojedinačnog, iracionalnog nesvesnog u čovekovoj prirodi, Tišmino delo nam otkriva složeni svet dijalektizacije, toka izmenljivosti ta dva horizonta, opšteg i ličnog.

Videći nemilosno oštro, kako đavolsko i čovekovo nije jasno odeljeno u socijalno-istorijskom procesu i kako proces čovekovog stvaranja tokom istorije ima nejednostavnu prirodu i pokrete, uočavajući i umetnički izražavajući kontradiktornost ljudskog u istorijskom procesu, Tišma nas još jednom više umetnički uverljivo upućuje da vidimo delovanje "nesvesnih snaga u čovekovom karakteru" i njihovu neiscrpnu zavisnost od spoljnih uticaja.

Srpska književnost duguje ovom našem značajnom piscu veliku zahvalnost što je uvideo i izrazio te složene odnose i izvore tragičnosti između čoveka i sveta.

HENRYK SIENKIEWICZ:
KROZ PUSTINJU I PRAŠUMU

Bilješke o piscu:
Henryk Sienkiewicz, poljski pisac, rođen 1846. godine. Proputovao je
Europu, ali i Afriku i Ameriku pišući putopise ispunjene nestvarnim i
stvarnim događajima. Poznat je po romanima Kroz pustinju i prašumu,
Ognjem i mačem, Quo vadis? i dr. U romanu Kroz pustinju i prašumu
ispričao je uzbudljivu priču o putovanju dvoje mladih kroz Afriku. Godine
1916. je umro.

Mjesto radnje:
Afrika – Citat: „kako je glas o djeci stigao s one strane Afrike…“

Vrijeme radnje:
19. st. - Citat: „Takav se prorok javio godine 1881.“

Tema:
Putovanje Stasija (Staša) i Nelle (Nele) kroz Afriku.

Kratki sadržaj:
Jednog dana, pošto su očevi otišli na put, dođe Kamis i kaže djeci da su im
očevi poručili neka s njim otiđu za njima. Ali Kamis ih je prevario i odveo
ih je kod nekih ljudi koji su ih odveli (oteli) Mahdiju. Na putu su prošli kroz
pustinju i tamo je Stasio pokušao pobjeći, ali su ga uhvatili i nije uspio.
Kada su ih odveli do Mahdija, Stasio nije htio primiti njegovu vjeru, pa ih
je poslao na teški put, jer je znao da će djeca umrijeti. Ali naprotiv, Stasio
je ubio ljude koji su ih vodili i zajedno sa Nellom, Kalijem i Meom otišli
potražiti put kući. U toj prašumi su im se dogodile mnoge stvari: Nella se
razbolila, pripitomili su slona, susreli su gosp. Lndea koji im je dao kinina
za Nellu i puno oružja. Doputovali su do Kalijevog sela i vodili rat protiv
drugog plemena. Poslije tih dogodovština su došli u pustinju gdje su svi
skoro umrli od žeđi, ali spasili su ih neki vojnici i odveli ih očevima. Nakon
mnogo godina Nalla i Stasio su se vječali i sretno živjeli do kraja svog
života.

Analiza likova:
- Stasio: Hrabar, umišljen, snalažljiv, voli Nellu, požrtvovan, brižan.
- Nella: Mala, plašljiva.

Dojam o djelu:
Ovo djelo mi se svidjelo zato što ima puno događaja i vrlo je zanimljivo.
Opisi prirode su izvrsni.